Varljivo leto 2018.

Neželjeni migranti nastavljaju da tresu temelje Evropske unije, ali se ona sa tim problemom ipak organizovanije nosi.

Priliv migranata u EU ostaje pitanje koje najozbiljnije preti da uruši Uniju kakvu danas poznajemo, iako je njihov broj drastično manji u poređenju sa 2015. godinom. Pritisak populističkih partija koje od ovog pitanja najviše uberu profit, u vremenima kada EU napokon ekonomski staje na noge i pokazuje spremnost da se interno konsoliduje, primorava evropske lidere da interkontinentalne migracije posmatraju isključivo kao bezbednosni problem. U evropskom javnom prostoru maltene nema ozbiljnije diskusije o ideji integrisanja novih migranata kao prilici da se ublaže zabrinjavajući demografski pokazatelji. U isto vreme, činjenica da većina ovih nesrećnika dolazi iz ratom zahvaćenih područja, sredina u kojima nemaju osnovno ljudsko dostojanstvo ili bazične uslove za život (kao posledica klimatskih promena i/ili neoliberalnog kapitalizma), sve manje budi saosećajnost evropskih građana, naviknutih na blagostanje i lični komoditet.

Primarna briga je kako ove ljude što efikasnije odvratiti od granica EU, dok će solidarnost i briga o ljudskim pravima neželjenih putnika sačekati bolja vremena. Ulozi su ogromni – bude li se ponovila 2015. godina, Šengenski prostor, žila kucavica EU, bi se opet doveo u pitanje. Bliži se i 2019. godina i izbori za Evropski parlament i novi saziv Komisije, te je za uspešnost jačanja EU od ključnog značaja kako umiriti uplašene evropske građane odnosno suzbiti uticaj populista i ekstremnih desničara diljem Evrope.

U takvoj atmosferi je počelo leto 2018. godine. Između ostalog zbog ove teme je nemačka koaliciona vlada za dlaku preživela, novi italijanski premijer zapretio da će blokirati zaključke samita u slučaju da se ne uvaže italijanski zahtevi (što se apsolutno kosi sa duhom dijaloga i konsenzusa na kojima počiva EU!), a Austrija u svojoj javnosti tendenciozno manipulisala izmišljotinom „džamijska ruta“, kako bi opisala stare-nove puteve migranata. Sa druge strane, nova španska vlada se postavila kao konstruktivni lider i volonter u rešavanju migracionih pritisaka.

Ipak, uprkos brojnim unutrašnjim pritiscima i dobro poznatim razmimoilaženjima kako se dalje nositi sa ovim pitanjem, evropski lideri su ipak uspeli da dođu do rešenja koje čeka dalju razradu i testiranje.

Trenutno rešenje na stolu se zasniva na ideji da se teret migracija prebaci na treće, tranzitne države sa druge strane Mediterana, koje bi ugostile takozvane „centre za iskrcavanje“. One bi za uslugu sprovođenja azilnog postupka u skladu sa međunarodnim izbegličkim pravom dobile izdašnu finansijsku pomoć i neophodne logističke i ljudske resurse. Ovaj model je na neki način dalja razrada dogovora sa Turskom, koji za sada funkcioniše i zahvaljujući kojem je „zapadnobalkanska ruta“ skoro pa zatvorena. Međutim, kao i u slučaju Turske, uspešnost ovog modela će zavisiti od trenutnih odnosa EU sa datim državama. Drugim rečima, te države će dobiti sjajan ucenjivački potencijal i time konstantno izazivati principijelnost EU, kojoj je deklarativno prioritet da kroz svoje odnose sa trećim državama promoviše demokratske vrednosti.

U isto vreme, osmišljen je koncept takozvanih „kontrolnih centara“ na teritoriji EU, u kojem bi u roku od 3 dana bila utvrđena utemeljenost azilnih zahteva pristiglih migranata. Nakon toga, migranti bi u slučaju negativne odluke bili vraćeni u državu porekla (bez prava žalbe), a oni sa utemeljenim zahtevom bili upućeni u državu članicu koja je izrazila volju da sprovede azilni postupak do kraja. Na taj način bi se ublažio migratorni pritisak na udarne države Mediterana – Grčku, Španiju i Italiju. Tek funkcionisanje kontrolnih centara ostavlja brojne nepoznanice koje tek treba definisati – od toga koje države članice će pristati da budu domaćini kontrolnih centara, do toga kako utvrditi formulu za podelu tereta među voljnim državama, pa do toga na koji način osigurati da odbijeni podnosioci budu zaista vraćeni u države porekla. Za početak, biće ključno obezbediti da azilni postupak zaista bude sproveden na pravičan način, a ne restriktivno, da bi se sprečila situacija u kojoj migranti namerno traže način da izbegnu ove centre odnosno EU izgubi evidenciju osoba koje borave na njenoj teritoriji.

Iako je početak leta delovao kao mini uvod u 2015. godinu, ona se za sada neće ponoviti. Ipak, migracije ostaju tema broj jedan ovog leta u većini država EU. Nova rešenja svakako pokazuju da su današnji lideri spremni na zajednički rad i kompromis, ali sve i da daju rezultate oni ne mogu biti dugoročni. U najboljem slučaju imaće svrhu kupovine vremena, koje je itekako potrebno Uniji za introspekciju i unapređenje funkcionisanja. Ona će se odvijati paralelno sa procesom pristupanja Srbije EU, a geografski položaj Srbije je svakako čini nezaobilaznim subjektom i partnerom u daljem nošenju sa nezaustavljivim migracijama.

Srbija u tom pogledu ne treba da se tretira niti postavi kao treća država koja bi eventualno služila kao svojevrsno „čistilište“ za migrante, već kao država koja u skorijoj budućnosti pretenduje da postane članica EU, to jest koja će kroz proces pristupanja u potpunosti uskladiti svoje zakonodavstvo i praksu sa standardima EU u oblasti azila. Takav epitet je potrebno u stvarnosti i dokazati, a konstruktivnost i proaktivna uloga se najbolje pokazuju kroz ostvarene rezultate, koji sudeći po izveštajima Evropske komisije za Srbiju u ovoj oblasti do sada nisu baš bili zadovoljavajući.

Skraćena verzija teksta je prvobitno objavljena na sajtu Danasa.