Čemu evropski standardi? Pa evo, recimo, zdrava hrana!

„Šta ja imam od te Evrope“, česta je replika sa kojom se suočavamo kad se zalažemo za ubrzanu pravnu hamonizaciju, unapređenje institucionalnog okruženja i praksu državnih organa po ugledu na zemlje Evropske unije. Naizgled, teško je dati jednostavan odgovor na ovako banalnu, ali razarajuću kritiku. Međutim, pokušajmo.

Evo, na primer – hrana. Svi se slažemo da je kvalitet i ispravnost hrane nešto što je vrlo bitno za sve, da svi vodimo računa kad kupujemo hranu, pogotovo za svoju porodicu. Savremena proizvodnja hrane biljnog i životinjskog porekla, podrazumeva veliki broj rizika i izazova biološke, hemijske ili fizičke kontaminacije. Odgovor na ove izazove je sistem bezbednosti hrane, izgrađen u institucionalnim okvirima Evropske unije. Prema tome, njegovo prihvatanje, transpozicija zakonodavstva i primena odgovarajućih praksi poslovanja i kontrole u sistemu bezbednosti hrane, predstavlja upravo jedan značajan evropski standard, koji mi preuzimamo u sklopu obaveza iz pregovaračkog poglavlja 12 – Bezbednost hrane, veterinarska i fitosanitarna politika.

Jedan od ključnih instrumenata u evropskom sistemu bezbednosti hrane jeste Sistem brzog obaveštavanja i uzbunjivanja za hranu i hranu za životinje (Rapid Alert System for Food and Feed – RASFF), koji omogućava brzu razmenu informacija među državama članicama EU i efikasnu proveru potencijalnih zdravstveno neispravanih proizvoda na tržištu Evropske unije. U slučaju da je proizvod već stavljen na tržište, preko RASFF sistema se obaveštavaju nadležne institucije država članica o tome, kako bi preduzele mere sprečavanja prodaje i upotrebe prehrambenog proizvoda kod kojeg je identifikovana zdravstvena opasnost. Notifikacije koje se razmenjuju u sistemu mogu biti: obaveštenje o opasnosti (alert notification), kad je opasan prehrambeni proizvod već na tržištu; informativno obaveštenje (information notification), kada je rizik identifikovan, ali proizvod još nije stavljen na tržište; odbijanje sa granice (border rejection), ako je pošiljka sa prehrambenom robom  zaustavljena na granici neke od zemalja EU po osnovu identifikovane opasnosti; dodatna obaveštenja (additional information), kao dopuna već ranije identifikovane opasnosti; informacija (notification), svi drugi oblici razmene podataka koji ne spadaju u navedene notifikacije; kao i vesti (news), obaveštenja i podaci koji nisu neposredno vezani za rizike, već su u funkciji praćenja stanja bezbednosti hrane i rada sistema obaveštavanja.

Upravo je jedan od ovih oblika notifikacije, vraćanje sa granice, nedavno ne samo upalilo lampice u RASFF sistemu, već izazvalo i različite reakcije u domaćoj javnosti. Naime, za samo mesec dana, čak tri različite pošiljke voća iz Srbije su vraćene sa granice Hrvatske zbog uočenih rizika bezbednosti hrane. Kod dve pošiljke šljiva i jedne kajsija, pronađen je nedozvoljen nivo koncentracije pesticida hlorpirifosa (Chlorpyrifos). Ovaj pesticid se ocenjuje kao izrazito štetan za ljudsko zdravlje, naročito kod dece, a na području EU zabranjen je još od 2006. godine. U Srbiji, upotreba ovog pesticida je zabranjena (tek?!) prošle godine, s tim da je početkom ove godine dozvoljen njegov uvoz i upotreba, ali samo „za ograničenu i kontrolisanu primenu (…) za tretiranje šećerne repe“ (kako stoji u saopštenju Ministarstva poljoprivrede). Elem, kod vraćenih pošiljki, nalazi su potvrđeni od strane nadležne fitosanitarne inspekcije u Srbiji, naloženo je uništavanje zaraženih pošiljki, a podnete odgovarajuće prekršajne prijave protiv učinilaca.

Reputaciona šteta za proizvođače i izvoznike voća iz Srbije koja proizilazi iz ovakvog događaja, a o kojem se preko RASFF informišu sve zemlje i svi nadležni organi u Evropskoj uniji, nesumnjivo je ogromna. Nesavesni proizvođači će biti kažnjeni nekim prekršajnim kaznama, pošiljke voća kontaminirane pesticidom uništene, ali oni sigurno neće snositi nikakvu odgovornost zbog štete koju su naneli drugim proizvođačima voća iz Srbije, kojima će biti još teže da obezbede plasman ovih strateških proizvoda za našu poljoprivredu, na izrazito konkurentno tržište Evropske unije. Prema tome, ekonomske posledice ovakvog grubog faula i njegove posledice za voćarsku proizvodnju tek treba sagledati, ali ne treba očekivati da će bilo ko u javnosti povezati dva i dva i javno sagledati ovaj uzročno-posledični niz.

Međutim, ni to nije ključni problem iz ugla primene i sprovođenja evropskih standarda o kojima ovde govorimo. Pitanje koje treba sebi da postavimo, nakon ovog nemilog događaja, jeste – koliko je voća na domaćem tržištu zaraženo istim pesticidom u ovom momentu? Potpuno je razumna pretpostavka da voće iz domaće proizvodnje koje se stavlja na domaće tržište, nije prošlo rigorozne kontrole kao kod izvoza u EU, i da treba očekivati značajno veći rizik na prisustvo štetnih materija, kao što je pesticid hlorpirifos, koji je, ponovimo, izrazito štetan za decu. Jedna vraćena pošiljka bi bila slučajnost, dve su problem, a tri ukazuju na opasnost koja vreba ispod površine neadekvatne kontrole bezbednosti hrane, pogotovo voća, na domaćem tržištu. Javlja se ozbiljna sumnja da li je nadzor nad upotrebom pesticida, fungicida, insekticida i perioda trajanja karence kod biljnih proizvoda, adekvatan i da postoji stvarna opasnost od pojave štetnih supstanci u voću koje kupujemo u domaćim prodavnicama i na pijaci. U međuvremenu, Savet za bezbednost hrane, koji je uspostavljen u skladu sa transponovanim sistemom bezbednosti hrane, nije se nijednom sastao od kad je formiran pre pet godina. Takođe, ne postoji ni mehanizam finansiranja nezavisnih laboratorijskih analiza koje bi sprovodile pre svega potrošačke organizacije.

Bezbednost hrane „ne raste na drvetu“, već zahteva funkcionisanje već uspostavljenog sistema nadzora koji obuhvata celokupan lanac proizvodnje, prerade i distribucije hrane, „od njive do trpeze“, sprovođenje mehanizma koji podrazumeva specifične uloge velikog broja karika u tom lancu, uključujući, ali ne isključivo zavisno od inspekcijskog nadzora na njegovom kraju. Formalno prepisivanje evropskog zakonodavstva i formalno uspostavljanje tela, bez stvarne i potpune funkcije, nije rešenje već predstavlja maskiranje problema.

Evropski standard, u ovom slučaju, standard bezbedne hrane, nije donošenje zakona i podzakonskih akata, već njihova puna primena, koja obezbeđuje snažnu prepreku pojavama štetnih materija pre ili prilikom stavljanja u promet prehrambenih proizvoda. Prema tome, u ovom slučaju evropski standard garantuje zdravu hranu, a izostanak pravilne primene dovodi u ozbiljan zdravstveni rizik, svakog od nas koji kupujemo hranu na domaćem tržištu. Zato ga ja shvatam vrlo lično. 

Fotografija: Pixabay