Pirova pobeda novog francuskog predsednika?

Emanuel Makron, kandidat centrističkog pokreta En Marche! (što može značiti i „u pokretu“ i „radi, funkcioniše“ ) biće novi francuski predsednik, nakon što je u drugom krugu ostvario ubedljivu pobedu nad kandidatkinjom ekstremne desnice Marin le Pen. Za svakog ko je protivnik sve izraženijeg populizma i ksenofobije na zapadnoj hemisferi, ovaj rezultat je došao kao veliko olakšanje. Brojni stejkholderi su upozoravali da bi eventualna pobeda Marin le Pen značila i konačni kraj Evropske unije.

Međutim, mnogo je razloga zbog kojih „evropejci“ ne bi smeli preterano da likuju povodom još jednog poraza ekstremne desnice (ranije ove godine su održani parlamentarni izbori u Holandiji). Ovogodišnji predsednički izbori u Francuskoj su doneli do sad neviđeni uspeh anti-EU i „anti-establišment“ političkim opcijama – prvi put u istoriji Pete republike, oba kandidata u drugom krugu nisu bili predstavnici „mejnstrim“ političkih partija. Marin le Pen je dobila najveći broj glasova u istoriji Nacionalnog frota. U prvom krugu predsedničkih izbora, ubedljiv je bio i kandidat ekstremne levice Žan-Luk Melanšon sa 19,5% osvojenih glasova, dok je sam Emanuel Makron osnovao svoj pokret tek uoči predsedničkih izbora. Sa druge strane, Socijalistička partija je doživela najveći poraz u istoriji sa 6,3% osvojenih glasova, dok je partija umerene desnice, čiji je kandidat Fransoa Fijon važio za favorita za predsednika do otkrića takozvanog skandala „Penelopegejt“, završio na trećem mestu. Interesantno je da su ovi predsednički izbori bili rekordni po broju „belih listića“ – čak 12% glasova u drugom krugu su bili nevažeći.

Ovi podaci ne bi bili toliko zabrinjavajući da se za mesec dana ne održavaju parlamentarni izbori. Makronu, dakle, sledi maltene nemoguć posao da izbegne kohabitaciju, karakteristiku francuskog polu-predsedničkog sistema u kojoj predsednik države nije član političke partije koja (ili koje) čini (čine) parlamentarnu većinu. Kohabitacija je bila redovna pojava dok nakon referenduma 2000. godine nije usklađen raspored održavanja predsedničkih i parlamentarnih izbora. Imajući u vidu podeljenu političku scenu u Francuskoj i neiskustvo Makronovog pokreta u politici, ovoga puta kratak vremenski interval između izbora i logika „vezanog pobednika“ neće nužno ići na ruku Makrona.

Tehnički i logistički gledano, da bi izbegao kohabitaciju, Makron mora da dobije većinu u parlamentu (najmanje 289 poslanika), što će svakako zahtevati dodatnu mobilizaciju članova Pokreta i u finansijskom (pokreti u Francuskoj se finansiraju isključivo iz donacija svojih članova) i u brojčanom smislu (Pokret trenutno broji oko 250 000 pristalica). Kriterijumi za kandidate pokreta En marche! za narodne poslanike su, međutim, postavljeni dosta oštro: 50% njih ne bi trebalo da ima prethodno političko iskustvo; 50% treba da budu žene; ukoliko su ranije bili politički aktivni, treba da se odreknu partijske pripadnosti; i treba da budu različitog etničkog porekla. Realno gledano, pred Makronom stoji ogroman organizacioni poduhvat u narednih šest nedelja.

Iz programskog/sadržinskog ugla, ukoliko želi da privuče dodatni broj pristalica i obezbedi većinu, Makron će morati da dodatno obrati pažnju na pitanja oko kojih se razmimoilazi sa političkim neistomišljenicima. To se posebno odnosi na odnos prema Evropskoj uniji i ekonomskoj politici. Makron je u predizbornoj kampanji važio za najvećeg „evrofila“ od svih kandidata i zagovornik liberalne ekonomije. Takav imidž je već pokušao da ublaži u poslednjim nedeljama kampanje i u sinoćnjem obraćanju nakon pobede, rekavši, između ostalog, kako će „braniti Francusku, Evropu i osnažiti veze Evrope i njenih građana“. Pitanje je, međutim, da li će daljim ublažavanjem stavova i gubljenjem oštrice dobiti ili izgubiti podršku pristalica.

Kuda ide EU nakon francuskih izbora?

U svakom slučaju, značajno zapažanje nakon ovogodišnjih francuskih predsedničkih izbora jeste ogromno nezadovoljstvo koji su Francuzi iskazali prema Evropskoj uniji kroz svoje političke predstavnike, kandidate za predsednika. Otvoreni protivnici EU – Le Pen i Melanšon – su zajedno osvojili preko 40% glasova, dok su predstavnici umerene desnice i levice imali vrlo malo reči i argumenata u vezi sa EU u svojim predizbornim programima. Makron, sa druge strane, jeste pro-evropski orijentisan ali je izričito izjavio da je današnja EU neodrživa i da mora da se promeni, inače će doživeti i „Frexit“. Kao budući predsednik Francuske je obećao da će biti prvi među liderima EU koji će zagovarati reforme.

Kakav god da bude ishod parlamentarnih izbora u Francuskoj, sudeći po dosadašnjem razvijanju događaja, Evropska unija će ubuduće imati državu osnivača sa dosta više inicijative nego prethodnih godina. Reformska inicijativa će morati da bude izražena, kao reakcija na poruke francuskih glasača. U toj reformi, nažalost, za sada nema mesta niti mnogo reči o daljem proširenju – naime, i sam Makron, kao i njegov potencijalni koalicioni partner Fijon, su u svojim kampanjama izjavili da EU ne treba u sadašnjim okolnostima da razmišlja o prijemu novih članica. To je ujedno i stav 69% građana Francuske, sudeći po Eurobarometer istraživanju (doduše iz 2014. godine, mada je teško očekivati da se nešto promenilo u korist država kandidata).