Ukrotitelj i slon

Svetski poredak, pandemija i emocije

Čega se plašim, to dolazi na me, čeg se strašim, zadesi me“

Knjiga o Jovu, 3, 25-26

U pojedinim ratovima antike, u doba Aleksandra Makedonskog ili Hanibala, slonovi su igrali značajnu, nekad i presudnu ulogu u bitkama – nešto poput poput tenkova u II svetskom ratu. Ipak, ta velika ali osetljiva životinja, znala je da bude krajnje mušičava i da se ponaša upravo suprotno namerama vojskovođe i naređenjima ukrotitelja – jahača, pa da svojom iznenadnom i nekontrolisanom jurnjavom dovede do neželjenih rezultata, poput poraza. Pitanje i problem kontrole slona od strane jahača moderni psiholozi koriste kao pojednostavljenu ilustraciju odnosa između razuma (jahač – ukrotitelj) i primarnih ljudskih emocija (slona) – poput straha, besa, tuge, oduševljenja i radosti. Čovek, kao i ljudsko društvo, živi u svakodnevnom naporu da zauzda svog ogromnog emotivnog slona, što nije jednostavno ni u relativno „normalna“ vremena, a još je teže u periodu pojačanih strahova i visokog stepena anksioznosti, poput pojave nepoznate bolesti čiji su uzroci, efekti i krajnje društvene i međunarodne posledice nejasne.

Pandemija virusa korona imala je do sada kontradiktorne efekte na međunarodnoj sceni. Brzina njenog širenja je još jedna potvrda visokog stepena globalizacije na planeti. S druge strane, reakcije na širenje virusa, zasnovane pretežno na nacionalnim merama, ograničenjima, zatvaranju granica, obustavljanju međunarodnih aktivnosti i ekonomske saradnje i drugo, potvrda su krize globalizacije i multilateralizma, čiji znaci su se pojavili mnogo pre virusa. Međunarodne ili regionalne  organizacije, uljučujući i neke od najrazvijenijih, poput Evropske unije, nisu pokazale ni posebnu brzinu, a ni delotvornost u ovoj krizi. Udar na ekonomiju je nezapamćen, usporavanje svih socijalnih aktivnosti nikad viđeno. Države su se okrenule svaka sebi, jedva održavajući minimum međusobne solidarnosti. Pandemija je, osim toga, pokazala i suštinsku osetljivost čovečanstva pred prirodnim izazovima i ograničenost čovekovih znanja, pa i nauke, bez obzira na izuzetan tehnološki razvoj tokom poslednjih decenija. S druge strane, ovo je ipak momenat kada su se i populističke vlade i anti-elitistička javnost pojedinih zemalja okrenuli stručnjacima, poput lekara, istraživača i drugih eksperata koji, pre svih ostalih, mogu da u ovakvom vremenu doprinesu smanjenju nesreće i pronađu rešenja.

Pandemija je uzdrmala i uznemirila skoro celo čovečanstvo na do sada neviđen način, posebno kada se radi o primeni socijalne distance i zaustavljanju društvenog života, s ciljem usporavanja širenja zaraze. Radi se o neobičnom društvenom eksperimentu na nivou većeg dela sveta, čiji efekti još ne mogu biti sagledani. Posledice pandemije će verovatno ubrzati neke od postojećih trendova u međunarodnim odnosima: povećanje nereda u globalnom poretku, opadanje dugoročnog uticaja SAD-a i Evrope uz jačanje Azije, posebno Kine, zatim smanjenje relevantnosti svetskih i regionalnih organizacija, sukobi država oko prirodnih resursa, jačanje autoritarnih režima, ksenofobije i populizma…

U svom već klasičnom delu Geopolitika emocija, D. Moisi je ukazao na značaj uticaja emocija kada je u pitanju ponašanje država u međunarodnom poretku. „Emotivne granice u svetu su postale isto tako važne koliko i one fizičke ili topografske“ (D. Moisi)Emotivne reakcije pojedinih država ili regiona je podelio u tri glave grupe: regioni brzog ekonomskog rasta i mlade populacije, predstavljaju regione ispunjene nadom (pretežno Azija), regioni sniženog nataliteta, populacije koja stari, opterećeni pojavama terorizma, odnosno regioni opterećeni strahom (poput Evrope, SAD) i, najzad, regioni u kojim je široko prisutan osećaj dugotrajnog kulturnog i političkog opadanja, odnosno regioni poniženosti (većina nacija na Bliskom Istoku, posebno arapske države).

Pandemija i njene posledice će, bez sumnje, izazvati novi talas straha i nade među narodima. Da li će čovečanstvo biti u stanju da kao kolektivni ukrotitelj putem saradnje, poštovanja pravila i međunarodnih institucija ukroti ogromnog emotivnog slona kojeg je podstakla svetska zaraza? Ili će, naprotiv, nekontrolisane kolektivne emocije dominirati i, kao mnogo puta uoči velikih konflikta, strah i bes podsticati agresivnost i egoizam, a zatim i nove sukobe – to je jedno od glavnih pitanja pred kojim će se naći svet na kraju akutne faze pandemije. Populističke i autoritarne vođe su još i pre pandemije nastojale da iskoriste emotivnog slona u svojim izbornim i drugim bitkama, rizikujući da se slon nekontrolisano uzjoguni.

Čovek se uzdigao i postao ono što je danas, uspevajući da svešću i razumom ukroti primarne emocije nasleđene od majmunolikih predaka. Pandemija bi trebalo da predstavlja osnov i motiv za nova rešenja u međunarodnoj mutliateralnoj saradnji, za čovečanstvo odgovornije prema sebi i prema planeti. U istom smislu, na nivou našeg kontinenta, ovaj veliki potres bi trebalo da predstavlja opomenu i pozitivan podsticaj za novi početak u pojačanoj saradnji i konkretnijoj solidarnosti u okviru Evropske unije i šire, od čega će zavisiti i budućnost mladih generacija Evropljana. Ukrotitelj će morati da ponovo pokaže da je u stanju da vodi slona, a ne obrnuto.