Ko nas koči u procesu integracije u EU i kakve veze s time zaista ima odlučivanje unutar EU?

Nedavno je u domaćim medijima objavljeno da se u Briselu radi na izmenama načina donošenja odluka u telima Evropske unije. Prema navodima iz medija, radi se na predlogu „da se ubuduće sve tehničke odluke donose kvalifikovanom većinom, a ne konsenzusom svih članica kao do sada, koji su pojedine države, uključujući i Hrvatsku, koristile da koče i ucenjuju našu zemlju u pregovaračkom procesu”. Ova „vest” propraćena je izjavama „neimenovanog izvora” iz Brisela i dežurnih lokalnih „analitičara”. CEP se ovom prilikom uzdržao od javnog komentarisanja navedene „vesti” uz ljubazno objašnjenje zainteresovanim novinarima da se radi o pokušaju plasiranja, u najboljem slučaju, loše interpretacije uzrokovane nerazumevanjem teme, a u najgorem, namernog podmetanja lažne vesti.

Ono što je sporno u ovoj „vesti” je činjenica da se u dosadašnjoj debati o promeni načina odlučivanja u EU ne pominju izmene koje se tiču politike proširenja Evropske unije, tj. odlučivanja o pristupanju novih članica. Ova oblast je veoma striktno definisana osnivačkim ugovorima Evropske unije i tradicionalno se nalazi u nadležnosti država članica, koje o ovom pitanju odlučuju jednoglasno. Dakle, ukoliko bi se menjao ovakav pristup, države članice bi prethodno morale da izmene osnivačke ugovore Evropske unije, što nije realno očekivati s obzirom na komplikovanu i dugotrajnu proceduru.

Imajući u vidu da se Ugovorom o funkcionisanju Evropske unije jasno definiše da je, u slučaju odlučivanja Saveta o pristupanju kandidata Uniji, neophodna jednoglasna odluka svih članica, malo je verovatno da će se ova procedura menjati u dogledno vreme. To nije realno očekivati u trenutku koji prethodi veoma važnim izborima za Evropski parlament u maju 2019. Svaka inicijativa za izmenu osnivačkih ugovora u predizbornom periodu mogla bi da bude upotrebljena u predizbornoj kampanji od strane populista, i to je upravo ono što tradicionalne političke snage u Evropi i evropske stranke ne žele.

Kako se menjaju osnivački ugovori EU?

Član 48. Ugovora o Evropskoj uniji uređuje način izmene ugovora koji zahteva da se predlog za izmenu ugovora, nakon konsultovanja Evropskog parlamenta, usvoji običnom većinom, nakon čega predsedavajući Saveta saziva Konvenciju. Nju, pak, čine predstavnici nacionalnih parlamenata, predsednici država ili vlada svih članica EU, predstavnici Evropskog parlamenta i Evropske komisije. Konvencija koja je sazvana radi razmatranja nacrta Ugovora o Evropskom ustavu trajala je oko 18 meseci (decembar 2001-jul 2003)!

Konvencija potom analizira predložene izmene i konsenzusom usvaja preporuku koju prosleđuje državama članicama u okviru Međuvladine konferencije (koju saziva predsedavajući Saveta). Na njoj države članice razmatraju predložene izmene i usaglašavaju njihov konačan izgled.

Nakon postignutog dogovora, sledi proces ratifikacije dogovora u nacionalnim parlamentima država članica. U nekim od članica potrebno je održati i referendum u vezi sa izmenama osnivačkih ugovora. Imajući u vidu prethodno iskustvo, složenost, dugotrajnost procesa i neizvesnost rezultata, sa velikom dozom sigurnosti može se pretpostaviti da će Evropska komisija i države članice učiniti sve kako bi se do neophodnih izmena u vezi sa načinom donošenja odluka i upotrebom pravila kvalifikovane većine došlo u okviru postojećih procedura.

Zašto je reforma osnivačkih ugovora EU malo verovatna?

Od 2008. godine Evropska unija se suočava sa višestrukim krizama koje su uticale na pad poverenja građana i samopouzdanja članica Unije. Finansijska, ekonomska i migrantska kriza, spašavanje Grčke, Bregzit, bezbednosni rizici unutar Unije i u njenom okruženju, uticali su na podele unutar Unije i porast populističkih tendencija u državama članicama. Uticaj globalizacije i informaciono-tehnološkog razvoja na privredu, zapošljavanje i socijalnu politiku takođe su se odrazili i na percepciju Unije i gubljenje poverenja od strane dela njenih građana. Navedene okolnosti doprinele su porastu populističkih, mahom antievropskih pokreta i partija širom Evrope. Svi navedeni razlozi uticali su na odluku Ž. K. Junkera, predsednika Evropske komisije, da se pokrene sveobuhvatna debata na temu budućnosti Evropske unije, uključujući i način odlučivanja kako bi Unija u budućnosti bila efikasnija, a proces donošenja odluka transparentan i razumljiv građanima.

Potreba za reformisanjem načina odlučivanja uzrokovana je zahtevima javnosti za transparentnijim i efikasnijim upravljanjem javnim politikama i neophodnošću izgradnje novog poverenja i demokratskog legitimiteta Evropske unije. Neophodno je unaprediti način odlučivanja u oblastima od zajedničkog interesa poput ilegalnih migracija, funkcionisanja tržišta i njene zajedničke spoljne i bezbednosne politike kako bi se pokazalo da Unija ima odgovore na izazove koji brinu njene građane.

Nakon referenduma o izlasku Velike Britanije iz Evropske unije 2016, Evropska komisija je u martu 2017. godine predstavila Beli papir o budućnosti Evrope i putu napred, u kojem su predstavljeni mogući scenariji za budući razvoj EU i njenih 27 članica nakon Bregzita 2019. godine. Pokrenuta je široka javna debata u državama članicama u kojoj učestvuju zainteresovani građani. CEP je u saradnji sa partnerima iz European Policy Centre iz Brisela u maju ove godine organizovao skup u Beogradu na kojem su predstavljeni rezultati ovog širokog konsultativnog procesa. Beograd je jedini grad van Evropske unije u kojem je vođena takva debata o budućnosti Unije. Jedan od zaključaka pomenutog skupa je bio da će se sve izmene postojećih Ugovora, uključujući i proceduralna pitanja, tražiti u okviru granica postojećih ugovora o Evropskoj uniji i njenom funkcionisanju, s obzirom na prethodno iskustvo sa izmenama osnivačkih ugovora, istorijski kontekst i komplikovanu proceduru izmene osnivačkih ugovora.

Zašto javnost u Srbiji treba više da zna o reformama unutar EU?

Za Srbiju je izuzetno važno da redovno prati razvoj debate i predloge u vezi sa načinom donošenja odluka unutar EU. Ali pri tome se mora voditi pravim razlozima. Rezultat ove debate će imati direktne posledice po njeno članstvo u Uniji i učešće u kreiranju i primeni njenih politika. Realno je očekivati da će izmene u cilju širenja oblasti u kojima će biti omogućeno donošenje odluka kvalifikovanom većinom doprineti efikasnijoj Uniji. Srbija će u tom smislu morati da uloži dodatne napore da se pripremi za obaveze koje proističu iz članstva, i bude spremna da pokaže kapacitete za ravnopravno učestvovanje u politikama Evropske unije. To je još jedan razlog zašto se proces unutrašnje transformacije mora ubrzati kako bi se dokazala proklamovana težnja i pokazala sposobnost Srbije da bude ravnopravna članica Unije.

Nasuprot tome, tvrdnje iz „vesti” poput onih navedenih na početku teksta imaju negativan efekat budući da odvraćaju pažnju sa suštine procesa pristupanja Evropskoj uniji, odnosno unutrašnjih reformi. Međuvladin karakter pristupnih pregovora nedvosmisleno ukazuje da kandidat za članstvo pregovara sa svima, trenutno 28 država članica Unije. Tu činjenicu treba prihvatiti kao realnost koja se neće menjati u toku pristupnih pregovora sa Srbijom. Nijedna država članica se neće odreći prava da se pita i utiče na pristupanje novih članica Uniji. To je oblast u kojoj članice zadržavaju i čuvaju svoj suverenitet, i legitimno odlučuju o tome ko ispunjava uslove da im se priključi. U takvim okolnostima realno je očekivati da će pojedine članice imati razloge da utiču na dinamiku pristupnih pregovora. Ne ulazeći u diskusiju koliko je to (ne)pravedno, to ne sme biti alibi za nedovoljno angažovanje na suštinski bitnim unutrašnjim reformama. Napredak u reformi pravosuđa, borbi protiv organizovanog kriminala, korupcije i nekažnjivosti, obezbeđivanju uslova za slobodno izražavanje i slobodu medija, pruža mnogo veći stepen izvesnosti u pregovorima i na ispravan način izbija argumente svima koji imaju određene rezerve prema kandidatu.

Šta Srbija zapravo treba da učini (umesto da traži krivce u EU)?

Da bi se to izbeglo, Srbija mora mnogo aktivnije da pripremi strategiju nastupa prema svakoj od 28 država članica EU. Svaka od ovih država u nekom trenutku može postaviti neko bilateralno pitanje i usloviti nastavak pristupnih pregovora. Najgora opcija u takvim situacijama je biti prepušten stihijskom reagovanju na događaje. Kvalitetna diplomatska priprema pregovora podrazumeva da kandidat proaktivno ulazi u rešavanje svih potencijalnih otvorenih pitanja, ne dozvoljavajući da se ona razviju u probleme koji mogu ugroziti pregovore.

Odvlačenje pažnje i plasiranje „vesti” koje krivicu za nedovoljan napredak prebacuju na države članice negativno utiče na stavove javnog mnjenja u Srbiji o Evropskoj uniji. Građani će, izloženi ovakvim informacijama, vremenom usvojiti stavove da su isključivo „drugi” krivi za sporost u procesu pristupanja Evropskoj uniji. To je opasna zamka jer može uzrokovati bumerang efekat. Naime, isti građani kojima se plasiraju ovakve „vesti” imaće ozbiljan problem da se pozitivno izjasne na referendumu o potvrđivanju Sporazuma o pristupanju Srbije Evropskoj uniji kada za to dođe trenutak.

U Strategiji Evropske komisije za Zapadni Balkan, koja je objavljena u februaru ove godine, navedeno je da postoji šansa da Srbija, ukoliko ispuni sve kriterijume i uslove za pristupanje Uniji, postane njena članica najranije 2025. Međutim, s obzirom na izmenjeni kontekst u okviru kojeg se odvija ovaj talas proširenja, Evropska komisija je jasno naglasila da „Unija mora biti jača i čvršća, pre nego li postane veća”. U tekstu Strategije se izričito navodi da će se sve inicijative u vezi sa unapređivanjem i izmenama demokratskog, institucionalnog i političkog okvira za Uniju nakon 2025, bazirati na postojećim Ugovorima, kao i da će navedene inicijative obuhvatiti unapređenje efikasnosti donošenja odluka kvalifikovanom većinom glasova u oblastima spoljne politike i unutrašnjeg tržišta Evropske unije.

Na Srbiji je da što pre prihvati realnost, ubrza unutrašnje reforme i uhvati voz koji je možda među poslednjim koji prolaze kroz našu stanicu, kako bi u doglednom periodu postala članica Evropske unije. Pored mnogo iskrenije i odlučnije posvećenosti unutrašnjim reformama, prevashodno u oblasti vladavine prava, na putu ka članstvu u Uniji Srbija će morati da se odupre pokušajima raznih „zainteresovanih strana” da svojim interpretacijama realnosti i plasiranjem lažnih vesti utiču na kvalitet promena koje su neophodne za ozdravljenje sveukupnog političkog, ekonomskog, socijalnog i opšteg društvenog sistema vrednosti. Svojim iskustvom i stručnim kapacitetom, organizacije civilnog društva bi trebalo da igraju važnu ulogu u objašnjavanju, argumentovanju i informisanju javnosti u okviru ovako složenog procesa kakav je pristupanje Srbije Evropskoj uniji. Javna debata o suštini procesa evropske integracije bi u buduće morala da obuhvati i tumačenje lažnih vesti koje mogu imati negativan uticaj na stavove javnosti. Javnost koja je pravovremeno i objektivno informisana, koja ima mogućnost izbora između više relevantnih i kredibilnih izvora informacija, znaće kako da donese racionalnu odluku o evropskoj budućnosti Srbije.