Hrvatska neće biti prepreka Srbiji tokom svog predsedavanja Savetu EU, naprotiv!

Naslovnica ovog bloga predstavlja tipičnu sliku koju prosečan građanin ima u glavi kada pomisli na stav Hrvatske prema proširenju, dok mediji nastavljaju da pothranjuju ovakvu sliku u javnosti svojim naslovima koji često nemaju utemeljenje u realnosti.

U brojnim medijima u Srbiji se u poslednje vreme moglo čuti kako Hrvatska sprema „dugačku listu zahteva“ koji bi uslovili dalji nastavak pristupnog procesa Srbije. Ova informacija se pojavljuje u kontekstu preuzimanja predsedavanja Savetu EU od strane Hrvatske tokom prve polovine 2020. godine.  Među ovim zahtevima se pre svega ističe „suočavanje sa prošlošću“, koje se zaista spominje u hrvatskom programu predsedavanja i to u kontekstu razvijanja dobrosusedskih odnosa. Ipak, neophodno je sagledati i širu sliku, pa će tek tada biti jasnije zašto ne treba očekivati dalja uslovljavanja od strane Hrvatske tokom njenog predsedavanja EU.

Otkako je postala članica EU 2013. godine, Hrvatska po prvi put dolazi na čelo EU. Uprkos tome, ona i dalje nije deo Šengenskog prostora, niti evrozone. Jasno je da upravo ostvarivanje članstva u ovim klubovima predstavlja prioritet broj jedan za Hrvatsku. Ipak, zbog nesuglasica sa Slovenijom oko Piranskog zaliva, Hrvatska ne uspeva da ostvari članstvo u Šengenu – iako je Evropska komisija ocenila da Hrvatska ispunjava sve uslove. Što se tiče uvođenja evra, Hrvatskoj će biti neophodno još rada kako bi ispunila sve kriterijume konvergencije. Bez obzira na to, kada dođe vreme za ostvarivanje članstva u evrozoni, opet će države članice ovog kluba biti te koje će jednoglasno odlučivati, a ne Evropska komisija. Do tada, Hrvatska će morati da nastavi da ulaže napore kako bi se pokazala kao zrela članica koja zavređuje punopravno članstvo na svim nivoima EU.

U tom smislu, može se povući neka paralela između Srbije i Hrvatske, jer će za članstvo Srbije u EU i Hrvatske u Šengen i evrozoni biti potrebna jednoglasna odluka država članica. Imidž koji neka država gradi takođe može imati velikog uticaja na ishod odluke. Mediji stoga preteruju kada kažu da će nas Hrvatska blokirati jer ne shvataju da je predsedavanje Savetu na neki način „test zrelosti“ za Hrvatsku. Hrvatskoj nije u interesu da troši politički kapital na svađe sa Srbijom, pogotovo ne tokom predsedavanja Savetu EU, kada se očekuje od države predsedavajuće da bude neutralna i spremna za iznalaženje kompromisa (honest broker).

Činjenica je da se Hrvatska nalazi u superiornijem položaju od Srbije, zbog „ucenjivačkog potencijala“ koji proizilazi iz prava veta na sve odluke u oblasti politike proširenja. Upravo zbog te asimetričnosti odnosa snaga ne treba nužno odbacivati mogućnost nametanja određenih uslova od strane Hrvatske na duže staze; ipak, prethodni pokušaji stavljanja veta od strane Hrvatske (na otvaranje poglavlja 23 i 24, u periodu april-jul 2016. godine) pokazuju da je takva strategija išla njoj na štetu, pogotovo jer postoji nepisano pravilo da ne treba kočiti pristupne pregovore zbog međusobnih problema dveju država, već da to treba rešavati na bilateralnom nivou.

Bez obzira na to kako će Hrvatska koristiti svoju poziciju u daljoj budućnosti, svakako ne treba zbog toga unapred osuđivati predsedavanje Hrvatske kao propast za Srbiju. S obzirom da je u ovom trenutku u interesu Hrvatske da ostvari pozitivne poene, ona to može učiniti upravo ostvarivanjem uspeha na polju proširenja. Idealna prilika za to je predstojeći samit u Zagrebu koji treba da se održi u maju ove godine. Iz tog razloga, upravo ovaj period predstavlja mogućnost za Srbiju i ostale zapadnobalkanske države da iskoriste poziciju svog komšije za približavanje članstvu u Uniji. Drugim rečima, predsedavanje Hrvatske može da bude win-win situacija za sve.

Na kraju, neophodno je napraviti kratki osvrt na samu prirodu gorepomenutog „novog zahteva“ koji su srpski mediji istakli. Radi se zapravo o „prevladavanju nasljeđa prošlosti, istinsku pomirbu i rješavanje otvorenih pitanja“, za koje Hrvatska u svom programu ističe da su od velike važnosti. Ovi elementi čine sastavni deo odnosa u regionu i oni neće nestati ukoliko se budemo pravili da ne postoje, ili još gore, ukoliko ih budemo negativno predstavljali u javnosti, kao što su to u ovom slučaju učinili mediji u Srbiji.

Naime, ne radi se ovde o hrvatskoj novotariji, već ovaj uslov zapravo datira još od 1997. godine, kada je u svojim Zaključcima Savet EU naglasio neophodnost poštovanja sporazuma iz Dejtona, saradnje sa Haškim Tribunalom i razvijanjem regionalne saradnje i dobrosusedskih odnosa, kao deo politike uslovljavanja EU. Princip regionalne saradnje i ostalih načela koji proističu iz njega odnosili su se na opštu obavezu koja važi za sve zapadnobalkanske zemlje, od kojih se očekivalo „progresivno unapređenje odnosa.“ Kao takvi, oni predstavljaju uslove čije rešavanje može imati sveobuhvatne pozitivne benefite i stoga zahtevaju najveću pažnju političkog vrha. Njihovim nerešavanjem se koči dalji razvoj dobrosusedskih odnosa i kreira se atmosfera mržnje i straha. Drugim rečima, srpski mediji ne treba da ističu ove delove kao nešto problematično, već bi trebalo da ukazuju na neophodnost prioritizacije ovih problema, jer tek sa istinskim suočavanjem sa prošlošću Srbija može postati prava evropska zemlja.

Izvor: Patrik Macek / PIXSELL