Zeleno svetlo za zeleno ministarstvo

Osnivanje novog ministarstva nadležnog za životnu sredinu trebalo bi da pozitivno doprinese rešavanju nagomilanih problema u oblasti životne sredine – pod uslovom da se ovakav korak pažljivo izvede.

Prema poslednjim najavama, u subotu 24. juna bi u Skupštini Srbije trebalo da se raspravlja o predloženim izmenama o dopunama Zakona o ministarstvima kojima se predviđa osnivanje posebnog ministarstva za zaštitu životne sredine. To je značajan predlog, s obzirom da je u ovoj i u protekloj deceniji oblast zaštite životne sredine bila u sastavu ministarstava koja su u opisu svoje delatnosti kao prioritet imala druge oblasti (prostorno planiranje, energetika, poljoprivreda itd.).

Ovakav potez je u skladu sa dugogodišnjim preporukama stručne i šire javnosti, aktivne u oblasti zaštite životne sredine. Srbija se suočava sa ogromnim problemima u oblasti životne sredine, a sa druge strane teži pristupanju EU gde su standardi u ovoj oblasti izrazito visoki. Složenost i obimnost prava EU u oblasti životne sredine i procenjeni troškovi usklađivanja Srbije sa standardima EU (barem 10 milijardi evra) ukazuju na značaj postojanja posebnog ministarstva za ovu oblast. U tom smislu, novo ministarstvo bi u potpunosti bilo skoncentrisano na politiku zaštite životne sredine bez prioritizacije svojstvene ministarstvima sa višestrukim nadležnostima. Time se umanjuje rizik da politika zaštite životne sredine dobije manju pažnju u procesu donošenja odluka. Istovremeno, povećava se šansa da će posebno ministarstvo intenzivnije raditi na zaštiti životne sredine i usklađivanju sa standardima EU odnosno snažnije zastupati preduzimanje neophodnih reformi u ovoj oblasti prema centru Vlade, drugim ministarstvima i ostalim državnim institucijama. Saradnja sa civilnim društvom, odnosno dijalog sa lokalnim samoupravama i privredom takođe bi trebalo da se intenzivira. Konačno, takvo ministarstvo će biti dodatno zainteresovano za jačanje sopstvenih kapaciteta usmerenih ka zaštiti životne sredine. Ukupan pozitivan učinak po životnu sredinu, zdravlje stanovništva i proces pristupanja trebalo bi da se poveća.

Ovakav željeni razvoj događaja, međutim, nije u potpunosti zagarantovan, s obzirom da, prema predlogu izmena i dopuna Zakona o ministarstvima, novo ministarstvo, iako po nazivu nadležno za životnu sredinu, sadržinski ne bi trebalo da u potpunosti obuhvati sve poslove od značaja za ovu oblast. Pored predloženog Ministarstva zaštite životne sredine postojaće zasebno ministarstvo koje će pored poljoprivede biti zaduženo za šumarstvo i vodoprivredu (i u čijem bi sastavu stoga bila Republička direkcija za vode). Poslovi zaštite voda se pominju u opisu poslova oba ministarstva što znači da bi sektor voda praktično bio podeljen između dva ministarstva. S obzirom na značajnu povezanost sektora voda i šumarstva sa zaštitom životne sredine, potrebno je preduzeti sve korake da se izbegne situacija u kojoj novo ministarstvo ne može efektivno da obavlja svoju predviđenu ulogu. U tom smislu, koordinacija sa drugim ministarstvima i institucijama je, svakako, neophodnost, na kojoj, pritom, treba raditi ne samo u oblasti životne sredine već i generalno u drugim oblastima javnih politika. Međutim, s obzirom da su u dosadašnjoj praksi uočeni primeri nedovoljne koordinacije između državnih ustanova, postojanje efektivne koordinacije ne treba uzimati zdravo za gotovo. Treba, naprotiv, računati na rizik da određene teme od naročitog značaja za životnu sredinu mogu biti zapostavljene jer nisu (u potpunosti) u nadležnosti jednog ministarstva (a koje su, u slučaju voda i šumarstva, pritom, bile objedinjene u okviru dosadašnjeg Ministarstva poljoprivrede i zaštite životne sredine). Isto generalno važi za druge oblasti od značaja za zaštitu životne sredine a koja su i u prethodnim sazivima bila u sastavu drugih ministarstava (npr. energetika, prostorno planiranje, građevinarstvo itd.).

Naravno, teško je očekivati da jedno ministarstvo u potpunosti bude zaduženo za sva pitanja od značaja za zaštitu životne sredine, s obzirom na njenu složenost i isprepletenost sa drugim oblastima javnih politika (npr. obrazovanje, zdravstvo itd.). Međutim, ipak bih istakao da je važno da što više oblasti odnosno poslova od posebnog značaja za životnu sredinu budu „pod krovom“ jednog ministarstva jer se na taj način obezbeđuje veća koherentnost i usklađenost odnosno jasnija hijerarhija između relevantnih aktera u procesu donošenja odluka. Koje su to oblasti od posebnog značaja svakako da može biti predmet šire diskusije, ali jedan o korisnih pokazatelja može biti i to, koje oblasti već pripadaju Pregovaračkom poglavlju 27, s obzirom da su reforme u oblasti životne sredine veoma blisko povezane sa procesom pristupanja EU. Za sve poslove koji ostanu u nadležnosti drugih ministarstava, treba obezbediti mehanizme za efektivnu međuministarsku i međuninstitucionalnu koordinaciju. O tome svakako treba razmišljati pre osnivanja novog ministarstva za zaštitu životne sredine i kontinuirano voditi računa tokom njegovog rada. Jedino na taj način se može obezbediti maksimalna „dodatna vrednost“ novog ministarstva po pitanju zaštite životne sredine odnosno uspeh u pristupnim pregovorima sa EU.