Veliki troškovi (ne)pristupanja: Debata CEP-a i Delegacije EU

27. maj 2021. – Danas je u EU info centru u Beogradu održana panel diskusija „Koliko košta (ne) biti članica Evropske unije?“ u organizaciji Centra za evropske politike i Delegacije Evropske unije u Srbiji.

Ukoliko skorije ne postanu članice Evropske unije i to članstvo ne iskoriste za svoj ekonomski rast, Srbija, kao i ostale zemlje Zapadnog Balkana, rizikuju da postanu „starački dom“ Evrope, rekao je osnivač Centra za evropske politike, Nebojša Lazarević, na događaju.

Srbija, u proseku, dobija oko 200 miliona EUR iz pretpristupnih fondova Evropske unije. Potencijalno članstvo Srbije u Evropskoj uniji donosi sa sobom velike političke, pravne i ekonomske promene, finansijske koristi, ali – i troškove. Tako će, taj iznos, kada postane članica, biti sedam do osam puta veći. Međutim, tada će Srbija imati i trošak „članarine“ u EU – oko 1% svog budžeta. Za razliku od fondova, čiji iznos zavisi od toga koliko je jedna zemlja u stanju da potroši, trošak je – fiksan. Trenutno, Srbija ne uspeva da potroši ni novac iz pretpristupnih fondova, pa je pitanje da li će ona imati ekonomske koristi od članstva ili će biti na gubitku.

„Trošenje sredstava iz fondova se pokazalo kao problem u svim zemljama Centralne i Istočne Evrope,“ rekao je Lazarević. „Međutim, zemlje su posle nekog vremena počele da uče, i sada imamo primer Poljske koja troši više od 100% fondova, tj. povlači iz fondova koje druge zemlje ne potroše.“

Prof. dr Mojmir Mrak sa Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Ljubljani složio se da je ovo važno pitanje na koje svaka zemlja u procesu pristupanja mora da obrati pažnju. „Sada, kada niste članica, finansijski gledano, ne gubite ništa, a dobijate koliko uspete da povučete. Kada postanete članica, imate fiksni gubitak, a dobitak je onoliko koliko uspevate da potrošite – što nekad može biti i manje nego ta članarina. Onda ste na gubitku time što ste u Evropskoj uniji,“ rekao je Mrak.

Međutim, treba voditi računa i o oportunitetnom trošku toga što Srbija nije članica, rečeno je na događaju. „Oportunitetni troškovi toga što zemlje Zapadnog Balkana još uvek nisu članice EU su velike – u proseku, građanin Zapadnog Balkana je u prethodnih sedam godina ,dobio’ 500 EUR godišnje od EU, po glavi stanovnika, dok je kod prosečnog građanina Hrvatske taj iznos oko 5000 EUR – oko deset puta veći,“ rekao je Dušan Reljić, direktor briselske kancelarije Nemačkog instituta za međunarodna i bezbednosna pitanja (SWP).

Reljić je dodao i da je na prostoru bivše Jugoslavije primetan pad podrške demokratiji, a da to predstavlja plodno tle za korupciju i rast autokratije, pa je u tim uslovima „mnogo teže raditi na pristupu Evropskoj uniji“.

Kada govorimo o troškovima, treba da vodimo računa i o ljudskim, ne samo o finansijskim troškovima, rekao je. „Veliki broj mladih, vrednih i obrazovanih ljudi, je ili otišlo iz zemlje ili razmišlja o odlasku. Taj odlazak će, kada budemo članica EU, biti još lakši. Međutim, to da li će se trend odlaska nastaviti je isključivo na nama – da li planiramo da samo ,životarimo’ na evropskoj pomoći ili da članstvo iskoristimo za svoj ekonomski razvoj,“ rekao je Lazarević. „Srbija, kao i ostale zemlje Zapadnog Balkana, ako ovako nastave, rizikuju da postanu starački dom Evrope,“ rekao je Lazarević.

Reljić je dodao i kako je „u celom svetu normalno da deca žive bolje nego što su živeli njihovi roditelji – ali, niko ne može to da kaže u Srbiji. Deca žive bolje samo ukoliko se isele odavde,“ rekao je Reljić.

Lazarević je podsetio da bi doprinos Srbije evropskom budžetu iznosio oko pola milijarde evra, dok bi potencijalni benefit iznosio milijadu i po evra. Ipak, isplata pomenutih sredstava bi zavisila od državne uprave. Osvrnuo se i na indirektne troškove članstva, konkretno na procenu iz 2011. da bi usklađivanje sa EU standardima u oblasti zaštite životne sredine i klimatskih promena koštalo Srbiju 10,6 milijardi evra. Danas, procenjuje da bi bilo potrebno izdvojiti oko 15 milijardi. U osvrtu na komentar Reljića da Uniju i Zapadni Balkan deli Berlinski zid, naveo je da bi Srbija zaista mogla da postane „starački dom Evrope“ ukoliko se odliv mozgova nastavi.

Prof. dr Mrak je komentarisao novi privremeni instrument Next Generation EU koji, kako ocenjuje, može postati dugoročan. Osvrnuvši se na izlaganja prethodnih panelista, složio se da projektovan i stvarni balans zavise od apsorpcijske sposobnosti država članica. Glavni izazov je iskoristiti dodatne mogućnosti koje članstvo pruža, zaključio je Mrak.

Kako bi ilustrovao poruku gospodina Mraka, Lazarević je iskoristio metaforu teretane – rezultat ne zavisi od uplate, već kako se ta uplata iskoristi. Isto tako, doprinos budžetu EU od strane članica je izvestan i fiksan, ali za pametno korišćenje sredstava je ipak neophodno dovesti javnu upravu na nivo da može da isplanira, ugovori i potroši novac na odgovarajući način. Ključ je, zato, u dobrim pregovaračima, rekao je Lazarević.

Reljić je dodao kako je apsorpcija sredstava iz EU daleka briga za zemlje Zapadnog Balkana. S druge strane, odliv ljudskog kapitala iz država kandidata u pravcu EU (250 hiljada u 2019. i 230 hiljada u 2018), predstavljaju „trošak za koji region ne dobija kompenzaciju“. Reljić je takođe, govoreći o čestom pominjanom terminu „zarobljena država“ rekao da su zapravo ljudi ti koji su zarobljeni, dodavši da ne postoji direktna veza između ekonomskog razvoja i vladavine prava. Ipak, zbog opasnosti da se pare „zalepe za ruke“ državnih činovnika, EU mora da učestvuje u planiranju, realizaciji i kontroli.