Tri glavne pretnje i tri perspektive geopolitičke evolucije EU nakon Angele Merkel

Kratki ogled iz futuristike

„Evropska unija mora bez prestanka da opravdava svoje postojanje“ 

Ž.Pizani-Feri

Četiri provedena mandata, odnosno 16 godina na mestu kancelarke SRN Angele Merkel[1]Merkel je na položaju kancelara od 2005. do 2021. godine. koincidirali su sa periodom multikriza u EU – od institucionalne, finansijske i migrantske krize, do bregzita i krize pandemije.  Ipak ni izlazak druge po ekonomskoj snazi države iz članstva EU (Ujedinjenog Kraljevstva), uz sve napetosti i potrese, nije doveo do raspada Unije, što se, pored ostalog, dobrim delom pripisuje mudrom dugogodišnjem uticaju šefice nemačke administracije, čija je sposobnost opreznog i taktičkog, često kompromisnog ali kada zatreba i odlučnog i efikasnog delovanja  u EU, postala legendarna.

Sa odlaskom Merkelove, više sklone politici malih koraka minimalizma u diplomatiji nego traženju ambicioznih i vizionarskih rešenja za Evropsku uniju i njene politike, otvara se pitanje dalje evolucije evropske integracije. Bez obzira ko će biti novi nemački kancelar, ne može se očekivati odstupanje u odnosu na nasleđe dugogodišnje kancelarke, koja je Nemačku čvrsto usidrila u centar odlučivanja u Uniji , kao „nezaobilaznu naciju“. Možda Nemačka ne može sve (da postigne) u današnjoj EU i Evropi, ali protiv njene volje nije moguće ostvariti bilo šta. Sa promenama tokom poslednjih decenija u Evropi, na koje su nemački kancelari Kol i Merkel ostavili značajan pečat, Nemačka je izrasla u jednu vrstu „diskretnog evropskog hegemona“ koja zasniva svoj položaj „sile u sedištu“ i meku moć i uticaj prvenstveno na svojim ogromnim ekonomskim i finansijskim kapacitetima (četvrta ekonomija u svetu), uz razvoj strateškog savezništva sa Francuskom i atlantskih veza sa SAD, kao i položajem ključne zemlje – „posrednika“ u EU – spremne za traženje rešenja putem kompromisa u različitim sporovima država članica Unije, uključujući i one manje ili zemlje srednje veličine.

Koji su pravci dalje evolucije Unije nakon odlaska A. Merkel? Šta su glavni izazovi? Koje su moguće geopolitičke perspektive njenog položaja do kraja ove decenije ili kasnije?

Tri egzistencijalne opasnosti za opstanak Unije

Priče o mogućnosti potpunog raspada EU usled nekog neočekivanog političko-ekonomskog udara, pokazale su se do sada potpuno neosnovane. EU je već više od decenije potvrdila zavidnu otpornost na krize. Međutim, mogućnost njene transformacije do neprepoznavanja i do gubljenja svakog političkog značaja je ipak moguća, iako za sada malo verovatna

Možemo navesti tri glavne pretnje postojanju Unije u današnjem vidu:

  • Urušavanje pravnog sistema („EU – tamni patuljak“), odnosno odustajanje od osnovnih pravnih načela EU.

Kao što je poznato, funkcionisanje Evropske unije je zasnovanu na poštovanju vladavine prava, odnosno „pravnih tekovina“ harmonizovanih na nivou cele EU na način kako to tumači Sud pravde EU (SPEU). Jedno od ključnih pravnih načela, zasnovanih na dugogodišnjoj praksu SPEU je načelo „prvenstva“ normi EU u odnosu na nacionalne norme država članica EU u slučaju njihovog nepodudaranja. Ovo se, prema tumačenju SPEU odnosi čak i na slučajeve sukoba sa ustavnim nacionalnim normama, koje bi trebalo da ustuknu u odnosu na primenu pravila Unije[2]Ovo načelo nije kodifikovano u osnivačkim ugovorima EU, ali je uključeno u ugovore o pristupanju Uniji svih država koje su nakon 2004. godine uključene u Uniju i koje su se obavezale da će svoj … Continue reading. Ovo ekstenzivno tumačenje važenja prava EU, često je predstavljalo predmet kritika od strane pojedinih pravnih ili političkih krugova u nekim državama članicama EU, uključujući tu povremeno i Francusku (Državni savet, a posebno ekstremne desničarske ili leve političke snage), Nemačku (neke presude Ustavnog suda), Poljske, Mađarske i drugih. Odustajanje od ovog načela u praksi bi značilo postepeno rastakanje jedinstvenog pravnog sistema EU zasnovanog na autoritetu Suda pravde EU i time pretvaranje Unije u klasičnu međunarodnu organizaciju umesto jedinstvenog integralnog pravnog sistema, kakav je ona danas, i što predstavlja najveću originalnost ove organizacije, kao jedne vrste kvazifederacije sa značajnim političkim ambicijama.

  • Raspad evrozone usled izlaska neke od velikih država članica, poput Italije („zima našeg nezadovoljstva“).

Stvaranje evropske i monetarne unije (i evra), kao što je poznato bilo je praćeno i ozbiljnim kritikama zbog „nepotpunosti“ i strukturnog problema ove unije, odnosno zbog nesklada koji nastaje između položaja centralne nemačke ekonomije – koja uživa na razne načine privilegovan položaj  – u odnosu na perifernije i/ili manje razvijene privrede ostalih zemalja, posebno onih mediteranskih, uključujući i Italiju, Španiju, a delimično i Francusku. Višedecenijska stagnacija prezadužene italijanske privrede, koja traje skoro od osnivanja evrozone (i čiji su koreni ipak višestruki i povezani sa nedovoljnim strukturnim reformama i nedostatkom modernizacije ekonomije u Italiji i sl), jedan je od argumenata ove teze, koja je na različite načine podstakla i porast populističkih i desničarskih pokreta u Italiji. Nekada vrlo proevropsko javno mnjenje u Italiji, poslednjih godina je postalo jedno od najviše evroskeptičnih u celoj Uniji (čemu je, pored ekonomskih pitanja, dobrim delom doprineo i problem ilegalnih migracija iz Afrike).

Ipak, pristanak A. Merkel, nakon godina odbijanja, da se (uz određene, površne reforme evrozone, usvojene na inicijativu Makrona) u vreme krize pandemije Evropska unija i njene države članice solidarno zaduže u cilju stvaranja velikog fonda za obnovu ekonomije (Fond EU za buduće generacije), smanjio je trenutno nezadovoljstvo efektima „evrozone“ u državama članicama[3]Italija bi trebalo da primi oko 196 milijardi evra iz ovog fonda za obnovu privrede EU., što ipak ne znači da ovo strukturno pitanje neće ponovo dospeti u centar, i u nekoj „zimi nezadovoljstva“ ugroziti celokupnu ekonomsku , političku i institucionalnu arhitekturu EU.

  • Odustajanje Francuske od strateškog savezništva sa Nemačkom („delimični fregzit“).

Evropska unija je nastala kao rezultat strateškog saveza između Francuske i Nemačke, čija saradnja i daje predstavlja stratešku „kičmu“ ove organizacije – kako je to uostalom pokazao ipak relativno ograničen politički efekt bregzita (koji je potresao, ali nije „pokopao“ Uniju). U vreme nastanka evropskih zajednica, Francuska je domininirala na političkom i međunarodnom planu u odnosu na Nemačku, što danas više nije slučaj (uz izuzetak vojno- nuklearnog aspekta). U kontekstu EU, Francuska je praksi već odavno postala tek „mlađi partner“ Nemačke.  Iako su nemačka i francuska privreda danas izuzetno integrisane, što bi, uz velike negativne političke efekte, jako podiglo troškove eventualnog „razvoda“ ove dve ključne evropske zemlje, latentno nezadovoljstvo u pojedinim političkim krugovima u Parizu i u (manjem) delu javnosti sadašnjim položajem Francuske, može da predstavlja i osnov za, za sada vrlo malo verovatno udaljavanje ove zemlje iz skoro nerazdvojivog zagrljaja sa Nemačkom. Ipak, velilčina, geografski položaj i istorijsko nasleđe, pružaju prostor Franacuskoj da donekle, u slučaju većih političkih i ekonomskih poremećaja, preusmeri svoje strateške veze na prirodne geografsko-ekonomske partnere, u koje možemo, između ostalog, ubrojati SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo[4]Francuska je u oba svetska rata zaštitu od napada sa istoka tražila u anglo-saksonskom savezništvu., ali i Rusiju[5]Ne treba uzgred, zaboraviti da je okretanje ka Rusiji jedna od čestih opcija koje geopolitički futorolozi rezervišu i za Nemačku..

Od tri gore pomenute „egzistencijalne pretnje“, prva je najrealnija, dok je poslednja za sada vrlo malo verovatna. Ipak, u politici, kao i u futurističkim prognozama, sve je moguće. U poslednja dva veka, skoro svakih dve ili tri decenije međunarodni poredak je prolazio kroz radikalne i uglavnom nepredvidive promene. Ko danas može predvideti kako bi se razvijala evropska saradnja u slučaju da, na primer, u obe zemlje – Francuskoj i u Nemačkoj – na vlast dođu predstavnici ekstremne desnice?

 Tri moguće opcije geopolitičke evolucije Evropske unije

 „Glavno pitanje je da li je Evropska unija velika sila ili optička iluzija“ (Džordž Fridman)

U strateškom geopolitičkom smislu, položaj prostora EU određuje članstvo većine država članica u NATO, prisustvo vojnih baza i nuklearnog oružja SAD u Nemačkoj, Italiji i još nekim zemljama, kao i nuklearna autonomija Francuske. Na položaj članica EU utiče njihovo okruženje u vidu geografskog polukruga u kome traju brojne „vatrene krize“, odnosno otvoreni i zamrznuti konflikti (Ukrajina, Moldavija, Kavkaz, Sirija, Libija idr) i postojanja i delovanja različitih uticajnih (vojno, ekonomski i dr) sila (delimično partnera, delimično konkurenata ili suparnika) poput Ujedinjenog Kraljevstva, Rusije, Turske, kao i udaljene, ali ekonomski i tehnološki sve prisutnije Kine. Imajući u vidu da transatlantsko savezništvo više nije ono što je nekad bilo i da su SAD na razne načine sve više okrenute ka Pacifiku i Aziji, a ne Evropi – čime se u ovom tekstu nećemo detaljnije baviti[6]Dovoljno je podsetiti da su SAD sa Trampom po prvi put imale otvoreno evroskeptičnog predsednika i da tačke nerazumevanja ili tenzija nisu sasvim prevazidjene ni sa Bajdenovom administracijom, o … Continue reading – odavno se postavlja pitanje u kom smeru bi mogla da evoluira globalna međunarodna politika Evropske unije kao neke vrste sve autonomnijeg međunarodnog faktora, koji je u strateškom smislu ipak i dalje „mlađi partner“, zavisan od SAD. Od De Golove „Evrope od Atlantika do Urala“, Miteranove „evropske konfederacije“, pa do Makronovih inicijativa o razvoju odbrambene unije i „suverene EU“, spoljnopolitički i vojni identitet zaista nezavisne EU je ipak i dalje vrlo upitan i udaljen. Evropske države nisu uspele da se nametnu kao jedinstven međunarodni činilac koji predstavlja protivtežu drugim velikim svetskim akterima, poput SAD, Kine ili Rusije. Ipak EU je istovremeno ipak značajan međunaroodni činilac koji često deluje samostalno i efikasno u različitim specifičnim međunarodnim pitanjima – posebno ekonomskim i tehničkim – od pitanja klime, digitalizacije i regulacije međunarodnih standarda, do trgovine, energetike ili pitanja zdravstvene politike tokom pandemije. Sve u svemu, evropska integracija ostaje, prema rečima Z. Bžežinskog, „nezavršeni posao“ pri čemu ni francusko-nemačka osovina nema dovoljnu integrativnu snagu niti uticaj da prevaziđe često vrlo različite nacionalne i međunarodne interese država članica, posebno kada su u pitanju pitanja odbrane i strategije, ili odnosa u neposrednom susedstvu (Istočna Evropa i Rusija, Mediteran i Turska i sl).

Iako evropske države – članice EU i ostale – imaju prirodan interes da se grupišu, integrišu i promovišu svoje zajedničke interese, a u nekim slučajevima i štite u odnosu na bližu okolinu i ostatak sveta (migracije, terorizam i sl), teško je očekivati da će EU u srednjem roku prevazići svoj u suštini konfederalni karakter organizacije u kojoj se odluke donose sporo, uz velike kompromise i na bazi najmanjeg zajedničkog imenitelja (tj. interesa) i koja ima ograničen geopolitički uticaj. SAD kao de fakto „nevidljiva evropska država“, imaju dugoročan objektivan interes da postoji određena stabilnost unutar EU, ali da (posebno) nemački uticaj ne prevlada u potpunosti u zapadnoj Evropi, niti da se EU pretvore u realnog i nezavisnog geopolitičkog konkurenta. Stoga će postepeno jačanje „suverene EU“ ipak verovatno ostati ograničeno i postepeno evoluirati u jednu u tri moguće verzije, koje bismo pojednostavljeno mogli nazvati „Velika Švajcarska“, „Velika Švedska“ i „Velika Ukrajina“.

  • EU kao Velika Švajcarska bi značila evoluciju u pravcu sve zatvorenije EU, okrenute uglavnom samoj sebi i svojim brojnim internim problemima, usmerene na održanje sopstvenog prosperiteta i na zaštitu od spoljnih negativnih uticaja poput ilegalnih migracija ili terorizma, nesklone daljem proširenju ili energičnijem i efikasnijem mešanju u međunarodna pitanja koja ne vidi kao deo svojih neposrednih interesa. Ovo tonjenje u „geopolitičku nebitnost“ može biti praćeno politikom uzdržanosti i minimalnog zameranja u odnosu na svetske sile, uključujući Rusiju ili Kinu i orijentacijom uglavnom na ekonomska pitanja u kojima EU vidi svoj neposredan interes. Današnja EU suštinski vodi politike koje su dobrim delom slične gornjem opisu, što ukazuje i na najverovatniji smer njene buduće evolucije tokom ove decenije, kao i kasnije.
  • „EU kao Velika Ukrajina“. Nesposobnost država članica da prevaziđu uske nacionalne interese i da se dogovore i realizuju širu viziju delovanja EU u interesu cele Evrope i sveta, a posebno nesposobnost da realizuju neke jasne ciljeve, poput proširenja na Zapadni Balkan, odnosno da artikulišu neophodne osnove bolje saradnje sa velikim susedima poput Rusije ili Turske, može postepeno, uz nove i različite interne krize i sukobe (kao i dalje poremećaje u istočnoj Evropi, na Bliskom Istoku, Istočnom Mediteranu, Severnoj ili Centralnoj Africi ili Kavkazu) dovesti do potpune erozije položaja evropskih zemalja u vidu različitih oblika konflikta. Ovo bi vodilo stanju jedne vrste permanentne geopolitičke krize, ne samo u okolini, već i unutar EU, koja bi poput neke „EU-Ukrajine“ postepeno utonula u razne interne konflikte i postala predmet stalnog nadmetanja spoljnih sila.
  • EU kao Velika Švedska“. EU će se teško – čak i u slučaju idealnog razvoja i evolucije buduće saradnje u oblastima zajedničke spoljne i bezbednosne politike i politike odbrane – pretvoriti u neku vrstu ekstrapolacije delovanja današnje Francuske (kako bi to priželjkivao Pariz). Umesto toga, možemo zamisliti ojačano, organizovanije i efikasnije međunarodno delovanje država članica EU na način koji je to realizovala Švedska u pojedinim periodima – zemlja koja je istovremeno i vojno neutralna ali i vrlo angažovana i vidljiva u mnogim međunarodnim pitanjima. Ovo je pravac koji je zacrtan i u poslednjem strateškom dokumentu EU pod nazivom „globalna strategija EU“  iz 2016. godine koji je za sada u mnogim pitanjima ostao još uvek samo slovo na papiru.

Sa odlaskom Anglele Merkel, može se sa dosta sigurnosti predvideti da Nemačko vođstvo u okviru Evropskog saveta (samita EU) neće delovati sa onim istim autoritetom kao do sada. Ipak, Nemačka će i dalje biti „nezaobilazna“ nacija koja će (bez obzira na sastav koalicione vlade) prirodno težiti kao status quo-u u odnosima unutar Unije i uzdržanoj spoljnoj politici (nešto između „Velike Švajcarske“ i „Velike Švedske“ u našem gornjem primeru). Ukoliko ipak nemački „srednji kurs“ uticaja na politike EU bude ozbiljnije poljuljan u neposrednoj budućnosti, to bi se pre moglo desiti usled pritiska različitih „strujanja“ koje bi došle sa nemačkog zapada (francuski izbori i njihov rezultat i posledice) ili sa večno uzbrukanog istoka (pre svega Poljska i sl).

Rastrzana između centrifugalnih i centripetalnih kretanja, između ideja integracije i podsticaja fragmentacije, Evropska unija ostaje jedinstvena politička i pravna građevina – izvor nada, ali i razočarenja za narode Evrope, čije su perspektive isto toliko neizvesne koliko je to vreme još bržih tehnoloških, društvenih i drugih promena, koje stoji pred nama.

Reference

Reference
1 Merkel je na položaju kancelara od 2005. do 2021. godine.
2 Ovo načelo nije kodifikovano u osnivačkim ugovorima EU, ali je uključeno u ugovore o pristupanju Uniji svih država koje su nakon 2004. godine uključene u Uniju i koje su se obavezale da će svoj pravni i sistem, uključujući i ustav, prilagoditi ovoj obavezi.
3 Italija bi trebalo da primi oko 196 milijardi evra iz ovog fonda za obnovu privrede EU.
4 Francuska je u oba svetska rata zaštitu od napada sa istoka tražila u anglo-saksonskom savezništvu.
5 Ne treba uzgred, zaboraviti da je okretanje ka Rusiji jedna od čestih opcija koje geopolitički futorolozi rezervišu i za Nemačku.
6 Dovoljno je podsetiti da su SAD sa Trampom po prvi put imale otvoreno evroskeptičnog predsednika i da tačke nerazumevanja ili tenzija nisu sasvim prevazidjene ni sa Bajdenovom administracijom, o čemu svedoče u poslednje vreme način američkog povlačenja iz Avganistana, kao i tenzije sa Francuskom oko prodaje nuklearnih podmornica Australiji.