Ima li kraja Bregzitu?

29. marta, 2017. godine, UK je aktiviralo član 50 kojim je započet dvogodišnji period za postizanje dogovora o napuštanju Unije. Gotovo dve godine kasnije, šanse da UK napusti EU sa dogovorom i u predviđeno vreme su značajno umanjene. Do ove komplikacije je došlo nakon što je premijerka Tereza Mej doživela dva teška poraza na domaćem terenu, odnosno nakon što su poslanici parlamenta UK čak dva puta odbacili njen dogovor sa EU. Iako je ostalo još samo dve nedelje do trenutka kada bi UK zvanično trebalo da napusti Uniju, Tereza Mej i dalje nastavlja da insistira kako je njen plan i dalje opcija broj jedan i kako bi svaka alternativa dovela u pitanje Bregzit. EU27 su već dali jednoglasnu podršku postignutom dogovoru, naglasivši u više navrata da su pregovori time zaključeni. Imajući u vidu da je parlament UK, u svojstvu neobavezujućeg glasanja 13. marta, u potpunosti odbacio mogućnost napuštanja Unije bez dogovora, a samo dan kasnije zatražio produžetak pregovora, ostaje pitanje na koliko se pregovori mogu produžiti i koja bi bila njihova svrha?

Ukoliko se tokom narednih dana zakonski ozvaniči zahtev za ekstenzijom u UK parlamentu (a velike su šanse da hoće), biće od presudne važnosti koliko duga će ova ekstenzija trajati. S obzirom da je ekstenziju moguće zatražiti samo jednom, ostaje jako važno proceniti šta kratka, a šta duga ekstenzija nosi sa sobom, odnosno šta svaka od njih može značiti za Bregzit.

Opcija A: Kratkoročna ekstenzija

Kada se govori o ekstenziji, do sada je najčešće bilo reči o onoj koja bi trajala do izbora za Evropski parlament koji treba da se održe 23-26. maja, ili najkasnije do kraja juna, odnosno pre početka rada narednog saziva Evropskog parlamenta. Ukoliko do ovoga dođe, jasno je da će to prestavljati puko odugovlačenje, pogotovo imajući u vidu da su pregovori o konačnom dogovoru već zatvoreni. Čemu onda ovaj vid ekstenzije? Naime, dodatni period od tri meseca može omogućiti UK da se opredeli za jednu od tri stvari: usvajanje plana premijerke Mej, izlazak bez dogovora i povlačenje namere o napuštanju Unije.

Prvo, tokom tog perioda poslanici UK možda shvate da je iluzorno očekivati od EU da promeni svoj stav kada je u pitanju popuštanje i da zapravo plan premijerke Mej predstavlja najbolju moguću opciju. U tom slučaju, kratkoročna ekstenzija bi poslužila pre svega zarad otpočinjanja procesa ratifikacije pregovora i na taj način bi bila tehničke prirode. Ovo je opcija koju bi EU svakako pozdravila, jer bi se njome obezbedio „meki“ izlazak UK iz Unije. U tom slučaju, UK bi ispunilo svoje finansijske obaveze prema EU, prava građana EU koji žive, rade i studiraju u UK bi se zagarantovala i očuvao bi se mir u Severnoj Irskoj, kao i nesmetan protok robe i ljudi na granici sa Republikom Irskom.

Drugo, u slučaju da poslanici nastave da odbijaju plan premijerke Mej, onda će ipak opcija za izlazak bez dogovora biti jedna od mogućnosti. To bi značilo da bi kratkoročna ekstenzija poslužila kao period tokom kojeg bi UK pokušalo da umanji posledice koje bi nastupile u slučaju napuštanja bez dogovora. Vlada UK je već najavila da bi, u tom slučaju, kratkoročno ukinula takse na 87% proizvoda, dok ne bi vršila carinsku kontrolu na granici sa Republikom Irskom. Ako se ova opcija ostvari, tromesečni period svakako neće biti dovoljan da se UK pripremi za sve nedaće. Uz to, ova opcija bi najmanje odgovarala i EU.

Konačno, Bregzita na kraju možda i ne bude. Kao što je Evropski sud pravde procenio u januaru 2019. godine, UK zadržava pravo da unilateralno povuče svoju nameru o napuštanju Unije. Ovo znači da bi na kraju ekstenzije, u minut do 12, Vlada UK, uz podršku parlamenta UK, mogla da se predomisli i prekine celokupan proces. Sve u svemu, kratkoročna ekstenzija predstavlja nešto što bi EU27 dali svoj pristanak bez ikakvih problema, imajući u vidu da ih ništa ne košta, a ipak ostavlja mogućnost da se Bregzit otkaže. Naravno, ovo je opcija koju EU najviše priželjkuje.

Opcija B: Dugoročna ekstenzija

Opcija koja bi podrazumeva produžetak Bregzita nakon izbora za Evropski parlament je već nešto što izaziva brojne kontroverze. Dva su ključna razloga za to: neophodnost učešća UK na izborima za Evropski parlament i nepostojanje konsenzusa do kada bi trajala ta dugoročna ekstenzija.

Prvo, implementacija dugoročne ekstenzije bi značilo da bi UK bilo zakonski dužno da uzme učešće na izborima za Evropski parlament. Kao alternativa tome, već postoje analize koje ističu da bi UK moglo da uputi svoje poslanike iz trenutnog saziva Evropskog parlamenta i da se donesu odluke koje bi im omogućile da zadrže svoja poslanička mesta. Još jedna opcija koja se pojavila jeste da UK pošalje svoje delegate, koji bi onda uzeli učešće u radu Evropskog parlamenta, a što bi se svelo na njihovo proceduralno delovanje, odnosno bez aktivnog učešća tokom glasanja o pitanjima koji se tiču EU. Ipak, ni jedna od ovih alternativa nije dobila zamaha u javnoj i ekspertskoj sferi, pa je malo verovatno da bi UK uspelo da izbegne raspisivanje izbora za Evropski parlament.

Drugo, čak i da UK uzme učešće na izborima za Evropski parlament, u ovom trenutku ne postoji konsenzus do kada bi trajala ta dugoročna ekstenzija. Brojni datumi su se već spominjali. Jedni su predlagali kraj 2019. kao poslednji rok, dok su drugi govorili čak o kraju 2021. godine kao zadnje instance. Ukoliko do toga dođe, brojni su glasovi koji ukazuju da bi celokupan proces bio obesmišljen, posebno imajući u vidu da je već sada prošlo gotovo tri godine od referenduma o Bregzitu.

Sve u svemu, dugoročna ekstenzija dodatno komplikuje stvari, a da bi do nje došlo UK će morati da pruži valjan razlog, ukoliko želi da je EU27 jednoglasno odobre. U tom kontekstu, dva razloga bi mogla biti dovoljna: izbijanje vanrednih izbora ili raspisivanje drugog referenduma.

Prvi razlog može biti izbijanje vanrednih izbora za parlament UK. Poslednji put kada je do toga došlo, bilo je u junu 2017. godine, čime je pregovaračka pozicija premijerke Mej dodatno oslabljena, jer je bila prinuđena da sklopi koaliciju sa unionističkom partijom iz Severne Irske (DUP), koja se kasnije pokazala kao veoma nekooperativna. Iz toga se može izvući lekcija da svaki naredni izbori u UK imaju veliku mogućnost da dodatno zakomplikuju situaciju na političkom planu u UK, što nikako ne bi išlo na ruku daljem rešavanju postojećeg procesa. Ipak, vanredne izbore ne bi trebalo u potpunosti isključiti, posebno jer poslednje ankete pokazuju da većina građana UK više ne želi Terezu Mej na premijerskoj poziciji, što je slučaj i kod značajnog broja članova njene Konzervativne partije.

Drugi razlog se svodi na raspisivanje drugog referenduma na kojem bi građani UK imali priliku da se opet izjasne o ovom pitanju. Imajući u vidu da je za izborna komisija UK naglasila da bi za organizovanje i sprovođenje referenduma bilo neophodno najmanje 6 meseci, dugoročna ekstenzija bi bilo nužno rešenje. Ponovno proveravanje volje građana je nešto što je veliki deo Laburističke partije već podržao, a ankete pokazuju da bi većina građana glasala za ostanak u EU u slučaju novog referenduma. Ipak, deluje da pitanje drugog referenduma na dugom štapu, jer premijerka Mej i većinska Konzervativna partija za sada ne pokazuju spremnost da podrže njegovu realizaciju. Ipak, ni ta opcija nije skroz isključena u narednom periodu.

Koja opcija će prevagnuti?

Imajući u vidu nepredvidivost Bregzita, odgovor na ovo pitanje niko u ovom trenutku nema. Loptica je na terenu UK i samo od nje zavisi njena sudbina. Ukoliko narednih dana i nedelja ne dođe do značajnog preokreta u načinu na koji UK rukovodi celokupnim procesom, šanse za napuštanje Unije bez dogovora će se u značajnoj meri povećati. Iako je to opcija koju ni UK ni EU ne želi, ona će se možda pokazati neizbežnom.