Makronova jednačina = reforma EU > proširenje

Još od samita u Sofiji, koji je organizovan u maju 2018. godine pod pokroviteljstvom Bugarske kao tada predsedavajuće članice EU, postalo je jasno da će proširenje Unije biti privremeno zaustavljeno. Pošto je Emanuel Makron osvojio predsednički mandat sa idejom nužnog i sveobuhvatnog reformisanja EU, on je otvoreno uslovio ulazak Zapadnog Balkana u EU uspehom svojih reformi. S obzirom na to da je implementacija većine njegovih predloženih ideja i dalje na dugom štapu, pitanje je kada će proširenje doći na red. Na taj način, Makron je razbio snove onih koji su mislili da će 2018. godina biti godina mogućnosti za Zapadni Balkan.

Zašto je Francuska pooštrila svoj stav prema regionu Zapadnog Balkana? Razlozi su dvojaki: sa jedne strane, Makron se suočava sa nemirima kod kuće i opadajućom popularnošću, a sa druge strane, većina zemalja Zapadnog Balkana se pokazala kao nedorasla zadatku sprovođenja sveobuhvatnih reformi. U nastavku su dodatno pojašnjena ova dva argumenta koja objašnjavaju Makronov rezervisani stav prema proširenju.

Sa svojim ambicioznim planovima, Makron je stupio na čelo Evrope usred velikog broja problema sa kojima se EU i dalje suočava, a od kojih su posebno značajni Bregzit, porast populizma i izbeglička kriza. Ipak, ono što je uzdrmalo Makronovu administraciju najviše, nije bio otpor država članica, već nestabilnost na domaćem terenu. U suštini, njegova popularnost među građanima Francuske se počela raspadati nedugo nakon što je preuzeo vlast. U vreme kada je u Sofiji održan EU samit sa fokusom na Zapadni Balkan, prema rezultatima anketa iz maja 2018, 60% francuskih birača bilo je nezadovoljno dotadašnjim delovanjem francuskog predsednika. Ovako nizak rezultat predstavljao je značajan udarac za Makrona, posebno imajući u vidu da je to bio oštar kontrast u odnosu na 2017. godinu kada je odneo ubedljivu pobedu na predsedničkim izborima, dok je njegov pokret La République En Marche! („Republika napred“) osvojio većinu glasova na parlamentarnim izborima u Francuskoj. Trend opadajuće Makronove popularnosti postao je posebno izražen nakon što su njegove reforme na domaćem planu izrodile sada već svetski poznate Gilets jaunes („Žute prsluke”) – pokret koji je pokazao da je u stanju da za kratko vreme mobilizuje masu ljudi značajnih razmera, koje su se, pritom, često oslanjale na nasilne metode tokom protesta.

U tom nepovoljnom kontekstu, nije previše iznenađujuće to što proširenje nije postala prioritetna tema za Makrona. U stvari, njegovo izbegavanje stavljanja naglaska na proširenje najbolje se objašnjava činjenicom da su francuski građani, prema nalazima Eurobarometra iz maja 2018. godine, među onim građanima EU koji najmanje podržavaju dalje proširenje EU (61% se tome protivi, 31% podržava, a 8% nema odgovor). Stoga, znajući da je ovo pitanje krajnje nepopularno među francuskim glasačima, a imajući u vidu da se trenutna francuska administracija suočava sa nemirima koji imaju podršku i levice i desnice, postaje jasno da je Makron odlučio da žrtvuje pitanje proširenja kako bi sprečio dalje osipanje glasova.

Pored toga, pozicija Makrona prema proširenju takođe pokazuje da je Francuska duboko nezadovoljna sporim tempom reformisanja Zapadnog Balkana. Ova nezavidno stanje u regionu je potvrđeno i od strane Evropske komisije u takozvanoj strategiji proširenja, objavljenoj u februaru 2018. godine, a u kojoj je iskorišćen termin „elementi zarobljene države“ prilikom opisa stanja stvari u svakoj od zemalja Zapadnog Balkana. Slično tome, prema izveštaju Freedom House-a iz 2019. godine, sve zemlje ovog regiona su još uvek samo „delimično“ slobodne. Uz to, značajno je naglasiti da takve ocene predstavljaju veliki korak unazad za Srbiju, jer je, poređenja radi, tokom prethodnih godina imala status „slobodne“ zemlje u Freedom House izveštajima. Ova činjenica ukazuje na to da je Srbija sklona demokratskom nazadovanju.

Prema tome, da su zemlje regiona u proteklim godinama bile u celosti posvećene procesu evropskih integracija – naročito u pogledu reformi vladavine prava i dobrosusedskih odnosa – Francuska ne bi imala tako veliki podsticaj ili izgovor da blokira zemlje Zapadnog Balkana koje bi, u tom imaginarnom scenariju, bile gotovo spremne da se pridruže Uniji. S obzirom na to da se u ovom trenutku EU suočava sa velikim problemima koje joj zadaju illiberalni lideri iz Mađarske i Poljske, skeptični stav Francuske o proširenju se zaista može smatrati donekle razumnim pod takvim okolnostima.

Ipak, zatvaranjem vrata svim zemljama Zapadnog Balkana bez razlike može štetno uticati na dalji razvoj regiona. Na primer, uski pogled Francuske prema proširenju je već doveo do usporavanja procesa evropskih integracija pojedinih zemalja u regionu. Naime, čak i kada su neke zemlje Zapadnog Balkana postigle značajan napredak – poput Albanije u smislu pravosudnih reformi i Severne Makedonije u smislu rešavanja spora oko imena sa Grčkom – Francuska nije bila voljna da popusti. Posledično, otvaranje pristupnih pregovora sa gorenavedenim zemljama je uslovno odloženo za narednu godinu.

Još jedna od Makronovih mana leži u njegovoj nemogućnosti da shvati da neke stvari nije nužno izgovoriti na sav glas. U politici, iznošenje na videlo nečega što je već očigledno može biti kontraproduktivno. Ono što je Makron rekao o proširenju bilo je nešto sa čim su regionalni lideri, kao i eksperti koji prate evropske integracije, već bili veoma dobro upoznati. Naime, posmatrajući tempo zatvaranja pregovaračkih poglavlja, u slučaju Crne Gore i Srbije, bilo je više nego jasno da ove zemlje neće biti u stanju da zatvore sve do 2023. godine i da se pridruže Uniji 2025. (kao što je Junker predložio kao indikativni datum za pristupanje). Ako je to slučaj, onda je Francuska nepotrebno poslala negativnu poruku regionu i njegovim građanima. Da bi stvari postale još gore, Makronova ministarka za evropske poslove, Natali Loazo, ponovo je potvrdila poziciju Francuske tokom svoje posete Beogradu u februaru 2019. godine, ne ostavljajući time nikakav prostor za fleksibilna tumačenja Makronove pozicije.

Sada kada je šteta već načinjena i znajući da je perspektiva 2025. van domašaja, lideri regiona će imati manje podsticaja da se upuste u dalje reforme. Uz to, populisti i evro-skeptici iz regiona mogu iskoristiti ove okolnosti u svoju korist, promovišući narativ „EU nas ne želi.“ Ono što je Makronova administracija trebalo da uradi jeste da insistira na potrebi da se pojačaju reformski napori, čineći to kako na privatnim sastancima sa regionalnim liderima, tako i prilikom javnih izjava usmerenih ka široj javnosti, uz očuvanje EU perspektive regiona kao delimične mogućnosti. U tom smislu, čak i da zemlje Zapadnog Balkana ne uspeju da zatvore sva poglavlja do 2023. godine (što najverovatnije i neće), bilo bi jasno da EU nema odgovornost za to, dok građani regiona ne bi unapred gubili nadu i poverenje u EU.

Budući da je članstvo Zapadnog Balkana u vlastitom „ekonomskom, političkom i bezbednosnom interesu“ Unije, kao što je Komisija s pravom primetila u svojoj strategiji proširenja, Makronov stav prema može ugroziti interese kako Zapadnog Balkana tako i EU. Imajući u vidu da proces proširenja sadrži veliki broj uslova koje je neophodno ispuniti, potrebno je zadržati i „šargarepu“ koja bi nastavila da motiviše države regiona na njihovom putu ka EU.