Održan Kafe Evropa #2 – „Zapadni Balkan i Evropska unija – deset godina posle Samita u Solunu“

U sredu 19. juna održan je drugi Kafe Evropa u organizaciji Centra za evropske politike i EU info centra uz učešće predstavnika organizacija civilnog društva, diplomatskog kora i visokih državnih službenika. Drugi Kafe Evropa je obeležio desetogodišnjicu održavanja Samita Evropskog saveta u Solunu, na kome su postavljeni temelji za savremene odnose između Evropske unije i zemalja Zapadnog Balkana. Učesnici su diskutovali na četiri podteme: poruke Samita u Solunu; kako lobirati za pristupanje u EU; uloga regionalne saradnje u procesu pristupanja EU; i problemi sa očuvanjem bezviznog režima i lobiranje na regionalnom nivou.

Poruka Solunskog samita  2003. godine bila je „Region Zapadnog Balkana je deo evropske porodice.“ Solunski samit je tada bio doživljavan kao veoma važan i vladao je mnogo veći optimizam u pogledu pristupanja EU (naročito unutar regiona Zapadnog Balkana, ali i u EU). Iako je uslovljavanje od strane EU bilo bitno, obećanje evropske budućnosti takođe je bilo veoma snažno. Posle 10 godina došlo je do zamora sa obe strane: pre svega drugačija situacija u Evropi (ekonomska kriza) dok se istovremeno u Srbiji od 2003. godine jako malo promenilo u pogledu privrede, razvoja i reformi – u međuvremenu su usvajane strategije i druga dokumenta, dok je implementacija ostala slaba. Takođe, nismo definisali svoju pregovaračku poziciju, ne znamo šta možemo da očekujemo od pristupanja EU, što je naročito problematično sada kada ne znamo kako će EU izgledati 2020. godine ili nakon toga.

Kada je u pitanju lobiranje za pristupanje Evropskoj uniji, u poslednjih deset godina vrlo je malo urađeno. Nije došlo do poboljšanja imidža zemlje. Postoji vidljiv nedostatak koordinacije po pitanju brendiranja zemlje i lobiranja za pristupanje EU, vlast je dosada bila neuspešna u tome. Umesto toga, civilno društvo treba da najpre ubedi vlasti u Srbiji da je sveobuhvatan, holistički pristup lobiranju i brendiranju zemlje neophodan, kao i strategija lobiranja koja je usmerena i fokusirana na proces donošenja odluka unutar EU. Regionalna saradnja je neophodna kada se govori o lobiranju jer možemo biti mnogo uspešniji i efikasniji – oštetiti imidž neke države u regionu ne ide u prilog našem imidžu, već šteti svima.Civilno društvo bi moralo u tom pogledu da ima pokretačku ulogu.

Što se tiče regionalne saradnje, u poslednjih 10 godina je osetan vidljiv napredak. „Princip regate“ prilikom pristupanja EU je označen kao efektivan s obzirom da stvara pritisak na one države koje kaskaju. Ustanovljeno je da su regionalnom saradnjom otvorena vrata susedskim politikama u vreme kada je tako nešto bilo nezamislivo. Stoga, saradnja se može smatrati jednim od najvećih uspeha regiona, dok je na nacionalnom nivou reforma tekla sporije. Regionalni savet za saradnju (RCC) sa sedištem u Sarajevu, slabo funkcioniše, nije uspeo da se ugradi u postojeće inicijative i nađe sagovornike, te nema političku podršku, a samim tim nema ni vidljivost ni značajniji uticaj. Za Srbiju je uspešnija saradnja u okviru CEFTA-e, iako međuzavisnost još uvek nije dostigla taj nivo da je proces nepovratan. U tom smislu trebalo bi raditi na izgradnji poverenja kako politička stabilnost ne bi bila dovedena u pitanje. Teško je uspostaviti konstruktivan dijalog na nivou visoke politike, dok ga je lakše uspostaviti na operativnom nivou. Stoga se može reći da je u pomirenju država regiona previše pažnje posvećeno visokom nivou, dok bi trebalo više instistirati na mikro nivou npr. na mladima. “Grassroots” inicijative mladih su vrlo značajne jer donose neophodnu energiju za poboljšavanje odnosa, sa odjekom na nacionalnom nivou. BENELUX Balkana tj. Balkan bez granica jeste nešto čemu bismo mogli da stremimo. Štaviše, zemlje regiona bi trebalo da se udruže budući da imaju zajedničke i slične izazove i probleme pred sobom, od kojih su mnogi prekogranični. Čak i kada pristupe Evropskoj uniji, zemljama Zapadnog Balkana će u okviru Saveta EU biti potrebni saveznici koje mogu pronaći među sobom.

Kada govorimo o očuvanju bezviznog režima, i EU i Srbija moraju više da urade da bi se sprečilo ponovno uvođenje viza. Pogođene države EU treba da se pozabave administrativnim problemima tražilaca azila iz našeg regiona, odnosno da skrate azilni postupak. Primeri zemalja koje su uvele skraćene procedure, poput Belgije (i Švajcarske koja nije u EU, ali jeste deo Šengenskog prostora) pokazuju da se ovom merom drastično smanjuje broj neosnovanih zahteva za azil državljana zemalja Zapadnog Balkana. U ovoj oblasti posebno može biti korisna regionalna saradnja i zajedničko lobiranje svih država u regionu, koje se suočavaju sa sličnim problemima. Rezultati regionalne saradnje u oblasti unutrašnjih poslova do sada nisu dovoljni, jer je ovo osetljiva oblast za saradnju. Istovremeno, ako zamislimo EU sa zemljama regiona kao članicama, u bloku od 34-35 država članica stvaranje regionalnih blokova će biti neminovno, zbog čega je veoma poželjno da se uspostavi takva regionalna saradnja između država regiona. Sa druge strane, vlasti u Srbiji stavljaju sebe u suviše poniznu poziciju, umesto da snažnije i argumentovano predstave napore i dosadašnje pozitivne rezultate u suzbijanju fenomena „lažnih azilanata“ i poboljšanja položaja nacionalnih manjina, kao i da insistiraju na tome da administrativni problemi pogođenih EU država donekle uzrokuju probleme sa kojima se u Srbija suočava. Pored toga, nadležni organi u Srbiji treba da unaprede međusobnu koordinaciju i jasnije definišu zajednički stav.

I ovom prilikom tim Centra za evropske politike želi da se zahvali svim učesnicima i partnerima na posvećenosti i kvalitetnim doprinosima. Radujemo se viđanju na narednim susretima. Treći Kafe Evropa se očekuje u septembru 2013. godine.

Foto: EU info centar