Civilno društvo može znatno doprineti boljem razumevanju i bržem povezivanju regiona

*Intervju sa Srđanom Majstorovićem, predsednikom Upravnog odbora CEP-a. Ovaj intervju je objavljen kao deo četvrtog broja Think for Europe Network glasnika. 

CEP je jedan od osnivača regionalne Think for Europe mreže (TEN) i njen Sekretarijat. Jedan od glavnih fokusa rada CEP-a je upravo regionalna saradnja. Zašto mislite da je regionalna saradnja između istraživačkih centara važna?

CEP je veoma ponosan što je deo TEN-a. TEN predstavlja mrežu istaknutih think tank organizacija posvećenih najvažnijem cilju – poboljšanju kvaliteta javnih usluga za građane zemalja Zapadnog Balkana nudeći im moguće alternative, zasnovane na dokazima. Imajući u vidu sve normativne, institucionalne i čak kulturne izazove u kreiranju i praćenju javnih politika u zemljama regiona, očigledno je da zajedno, kao mreža organizacija, možemo učiniti više, možemo biti glasniji i naši ideje mogu imati jači uticaj.

Jedan od najbitnijih pitanja u procesu pristupanja Zapadnog Balkana EU je regionalna saradnja. Nažalost, naše vlade ne rade dobro svoj posao. Svedoci smo njihove nemogućnosti da uvide da regionalna saradnja nije još jedna obaveza nametnuta spolja, već da je neophodna i da podrazumeva zajednički rad na osiguranju boljeg normativnog, institucionalnog, društvenog, ekonomskog i kulturnog okruženja za građane. Mi smo zabrinuti i želimo da se stanje promeni, ali ne želimo da čekamo one koji sebe nazivaju „liderima“. Umesto toga, pokušavamo da vodimo pozitivnim primerom i pokažemo da organizacije iz regiona mogu raditi zajedno u korist građana. „Lideri“ su dobrodošli da nas u tome prate.

Nedavno objavljena Strategija proširenja EU takođe je prepoznala da je Srbija jedna od zemalja koje su ostvarile veliki napredak na putu ka Uniji. Da li biste se složili sa ovom procenom? Da li biste opisali brzinu pregovaračkog procesa kao zadovoljavajuću?

Strategija je ukazala na ono što je očigledno. Crna Gora i Srbija su dve zemlje koje pregovaraju o njihovom pristupanju EU. Ali proces pristupanja EU je dinamičan i ne može se zaključiti u jednom trenutku. Zato ja snažno verujem da Strategija pruža pozitivan okvir i verodostojnu ponudu od strane EU svim zemljama koje su spremne da dokažu svoj kredibilitet i reše izazove – nedostatke u oblasti vladavine prava, korupciju, organizovani kriminal,  „zarobljenje države“ od strane partija i zbog individualnih interesa, autoritarne tendencije, slobodu medija…

Brzina procesa je manje važna od  cilja da se građanima Srbije omoguće jednaki zakonodavni, ekonomski i socijalni uslovi, poput onih koje uživaju građani zemalja članica EU. Uveren sam da Srbija može bolje i brže. Verujem da naša administracija i dalje ima kapacitet za to. Nažalost, ovaj kapacitet se erodira zbog nedostatka jedinstvenog stava prema EU u različitim resornim ministarstvima i vladinim agencijama. Mešovite poruke koje dolaze od zvaničnika zbunjuju administraciju i demotivišu je. Srbija zaslužuje jasne izjave najviših zvaničnika da je članstvo u EU naš izbor, želja i generacijska šansa. Bez „ako“ i bez „ali“.

Što se tiče Strategije, potvrđeno je da EU neće dozvoliti pristupanje državama koje imaju bilateralne sporove, te se očekuje veća saradnja država Zapadnog Balkana u rešavanju ovih sporova. Na koji način OCD mogu ubrzati ovaj proces i doprineti regionalnom pomirenju?

Očigledno je da one zemlje koje pokazuju da nisu sposobne za rešavanje bilateralnih pitanja ukazuju na to da nisu razumeli poruku Strategije: EU nije spremna da uvozi više nesigurnosti. Bilateralni problemi moraju biti prepoznati kao istorijska prilika da se reše u kontekstu EU integracija ovog regiona. Ako želimo, to može biti šansa da ponovo potvrdimo samu osnovu na kojoj je EU osnovana kao – mirovni projekat. Za to će biti potrebna promena mišljenja i jezika koji trenutno koriste regionalni zvaničnici. Potrebno je prepoznati bližu regionalnu saradnju i zbližavanje kao šansu za promenu negativnog imidža i učiniti region privlačnijim građanima EU.

 Dobro je da su OCD iz regiona odlučile da ne čekaju svoje „lidere“. Postoje brojni primeri regionalnih OCD mreža koji ulažu značajne napore da bi se približili građanima i motivisali ih da razumeju i prihvate noviju istoriju kako bi otvorili stabilnu osnovu za zajedničku budućnost. OCD ne mogu i ne bi trebalo da zamene vlade. Njihov zadatak je omogućiti zvanični okvir za pomirenje i približavanje. Međutim, OCD su neophodni u stvaranju atmosfere koja je pogodna za postizanje tog rezultata i mogu značajno doprineti boljoj razumevanju i bržem ponovnom povezivanju regiona.

Šta smatrate najvećim izazovom sa kojim se suočava civilno društvo u Srbiji? U kojoj meri verujete da su organizacije civilnog društva (i posebno CEP) uključene u proces pridruživanja EU?

Ja sam,ipak, oprezni optimista u pogledu uloge OCD u procesu pristupanja EU do sada. Nacionalnai konvent o Evropskoj uniji se svakako pokazao kao funkcionalan i otporan mehanizam za uključivanje OCD u pregovore o pristupanju EU. CEP ima čast da vodi 3 radne grupe u Konventu i spremni smo od samog početka da damo značajan doprinos njegovom radu. Mi smo snažni zagovornici strogog praćenja pregovaračkog procesa jer ga shvatamo kao široku odgovornost, a ne nešto što je jednostavno „izlazi iz kutije“.

Međutim, najveći izazov ostaje kako uspostaviti i održati atmosferu konstruktivnog dijaloga sa predstavnicima države koji ponekad ne uspevaju da prepoznaju dobre namere kada OCD kritikuju njihov rad. Naša je dužnost da podignemo glas i ponudimo alternativna rešenja kada prepoznamo da se određene obaveze ne sprovode blagovremeno. Često to vladini zvaničnici smatraju „političkim napadom“ što je daleko od istine. OCD imaju pravo da alarmiraju javnost, koja je zapravo pravi „šef“ onima koje bira i plaća da bi radili svoj posao. Proces pristupanja EU je dug i složen, tako da bismo tražili više strpljenja i više dijaloga sa civilnim društvom kako bismo imali održivo okruženje za buduću saradnju.