Šta je urodnjavanje javnih politika (eng. gender mainstreaming) i zašto je bitno?

Evropska unija je priznata kao predvodnik u pogledu politike rodne ravnopravnosti.

Kratak osvrt na istoriju urodnjavanja javnih politika i značenje koncepta u Evropi

Razvoj politika jednakih šansi u EU je uključena u osnivački Rimski ugovor još od 1957. godine. Trebalo bi istaći da države članice EU, posebno Holandija, Švedska i Norveška imaju značajnu ulogu u razvijanju ovog koncepta na međunarodnoj areni u okviru Ujedinjenih nacija. Te države su bile inicijatori održavanja Svetske konferencije žena, zagovaranja Akcione platforme i pritom su isticale značaj uključivanja rodnih aspekata u javne politike. Sredinom devedesetih, sledeći pristup jednakih mogućnosti zarad postizanja rodne ravnopravnosti i težeći ka ciljevima politika usmerenih na poboljšanje položaja žena, Evropska komisija je uvela pristup rodne perspektive. Kako bi se obezbedila holistička konceptualizacija rodne ravnopravnosti, EU je u obzir uzela tri komplementarne i međusobno povezane perspektive.[1] Dok perspektiva jednakih mogućnosti predstavlja aktivnosti koje propisuju jednaka prava i mogućnosti za žene i muškarce, tzv. ženska perspektiva podstiče inicijative koje favorizuju žene i dodeljuju im preferencijalni tretman u cilju ispravljanja nepravednog tretmana iz prošlosti. Konačno, rodna perspektiva zastupa sveobuhvatnu transformaciju kreiranja politika kako bi se uticalo na sistemske i strukturne uzroke rodne neravnopravnosti.

Prema tome, može se zaključiti da urodnjavanje javnih politika nije zamišljeno kao cilj sam po sebi, već kao horizontalna strategija pokrenuta u cilju unošenja razumevanja za rodna pitanja širom spektruma javnih politika EU.[2] Prema Okvirima Saveta Evrope, na koji se poziva kao na merni (eng. benchmark) dokument i koji se pritom uvažava u kontekstu EU, dodata vrednost urodnjavanja javnih politika je u obezbeđivanju veće dobrobiti za društvo, tako što bi se pridala odgovarajuća pažnja različitostima konkretnih pojedinaca i pojedinki.[3] Nakon Trećeg i Četvrtog Akcionog programa o jednakim mogućnostima za žene i muškarce, Evropska komisija je uvela princip urodnjavanja javnih politika što se može videti iz njenog predloga da se „unese rodna perspektiva u celokupno kreiranje politika u EU na ’koherentan i sistematičan način’.“[4] Konačno, posvećenost mobilizaciji svih politika EU sa ciljem promovisanja rodne ravnopravnosti uspostavljena je kao prioritet Ugovorom iz Amsterdama. Prema tome, ženska i rodna perspektiva nisu međusobno isključive kao što se to često pogrešno tumačilo. Umesto toga, važi upravo suprotno pošto ove perspektive osnažuju jedna drugu i stoga ne treba da se primenjuju izolovano već treba da se njihova komplementarnost iskoristi putem sinergije.

URODNJAVANJE JAVNIH POLITIKA U EVROPSKIM INTEGRACIJAMA

Politika ravnopravnosti uopšte i naročito urodnjavanje javnih politika u okviru država kandidata i potencijalnih država kandidata značajna je u smislu evropskih integracija kako je „garancija jednakih mogućnosti jedno od značajnijih političkih pitanja u pregovorima o pristupanju“.[5] Pritom, s obzirom da dalje proširenje predstavlja izazov za očuvanje posvećenosti EU usvojenim principima, Srbija ne treba samo da harmonizuje svoje zakonodavstvo sa pravnim tekovinama EU, već i da transponuje i uključi evropske vrednosti i strategije.[6] Na primer, EU nije uspela da sprovede urodnjavanje politika tokom pregovora o pristupanju sa zemljama Centralne i Istočne Evrope, a pitanja rodne ravnopravnosti su svedena na pravni aspekt pravnih tekovina, što je dovelo do pogoršanja stanja u tim zemljama i kompromitovanja politike ravnopravnosti EU.[7] Ipak, u okviru Strategije za jednakost između žena i muškaraca za period 2010-2015, zastupanje rodne ravnopravnosti ostaje prioritet u procesu proširenja.[8] U tom smislu, urodnjavanje javnih politika treba da se uključi na svim nivoima procesa kreiranja politike, ali posebno u inicijalnim fazama kada se problemi i izazovi identifikuju, fazama odlučivanja kada se pažnja pridaje prethodno identifikovanim problemima i izazovima i njihovog stavljanja na političku agendu kao prioriteta i konačno tokom faze implementacije kada se konkretni efekti politika na postojeće rodne odnose procenjuju.[9] Imajući u vidu da urodnjavanje javnih politika zahteva proceduralne izmene, reorganizaciju političkog procesa, ponovno osmišljavanje pristupa kreiranju politika, i inkluziju aktera izvan državnih struktura[10] (npr. NVO), treba da se na odgovarajući način pristupi istraživanju date temu koje je primereno dotičnoj državi.

URODNJAVANJE JAVNIH POLITIKA U SRBIJI

Štaviše, sve do sada, u srpskom kontekstu koncept „urodnjavanja javnih politika“ izostaje u mehanizmima rodne ravnopravnosti, pošto se rodna ravnopravnost i urodnjavanje javnih politika naizmenično koriste čak i kao termini. Kao što Verlo primećuje, ova konfuzija između cilja i procesa urodnjavanja javnih politika jedna je od osnovnih poteškoća prilikom definisanja koncepta.[11] Uprkos činjenici da relevantni institucionalni mehanizmi postoje u Srbiji[12], njima nedostaje prava moć i kapaciteti da uključe rodnu perspektivu širom različitih oblasti javnih politika dok je u izveštaju Evropske komisije takođe ukazano da je neophodno dalje jačanje datih institucija.[13] Takođe, uprkos opštem nacionalnom okviru, smatra se da lokalnim samoupravama nedostaju neophodni preduslovi kako bi se izvelo urodnjavanje javnih politika. Čak iako je urodnjavanje javnih politika postalo krilatica Evropske unije, razvoj i implementacija principa ostali su neistraženi i zanemareni u Srbiji. Prema tome, iz perspektive otvaranja pregovora o pristupanju i procesa evropskih integracija uopšte, pitanje uključivanja roda kao horizontalnog aspekta u kreiranje politika kao i donošenje odluka treba da pridobije više pažnje i pokrene dalje diskusije.


[1] Booth, Christine, and Cinnamon Bennett. „Gender Mainstreaming in the European Union Towards a New Conception and Practice of Equal Opportunities?“ European Journal of Women’s Studies 9, no. 4 (novembar 2002): 430-46.

[2] Pollack, Mark A., and Emilie Hafner-Burton. „Mainstreaming gender in the European Union.“ Journal of European Public Policy 7, no. 3 (2002): 432-56.

[3] Gender Mainstreaming: conceptual framework, methodology and presentation of good practices. Final Report of Activities of the Group of Specialists on Mainstreaming. Strazbur, maj 1998.

[4] Equal Opportunities for Women and Men in the European Union. COM (96) 650 final. Brussels, Februar 12 1997.

[5] Harrach, Peter. „A basis for Gender equality.“ EU conference on equal Pay and Economic Independence. Stokholm. 3. novembar 1999. Obraćanje.

[6] Bretherton, Charlotte. „Gender Mainstreaming and Enlargement: Th.“ The European Union in International Affairs, National Europe Centre, Australian National University. Canberra, Australia. Januar 2002. godine, obraćanje.

[7] Bretherton, Charlotte. „Gender Mainstreaming and EU Enlargement: Swimming Against the Tide?“ Journal of European Public Policy 8, br. 1 (2001): 60-81.

[8] Strategy for equality between women and men  2010-2015.  COM(2010) 491 final. Brisel, 21. septembar 2010.

[9] Gender Mainstreaming: Conceptual framework, methodology and presentation of good practices. Final Report of Activities of the Group of Specialists on Mainstreaming. Strasbourg, maj 1998.

[10] Što podrazumeva formiranje novih metoda konsultacije, kako bi se povećale šanse da za uspeh u kontekstu Srbije.

[11] Verloo, Mieke. „Gender Mainstreaming: Practice and Prospects.“ Report for the Council of Europe. Strazbur, 2000.

[12] Direktorat za rodnu ravnopravnost u okviru Ministarstva rada, zapošljavanja i socijalne politike kao centralni izvršni mehanizam, Komitet za ljudska i manjinska prava i rodnu ravnopravnost na zakonodavnom nivou, Komesar za zaštitu jednakosti i zamenik zaštitnika građana kao nezavisni i autonomni organi.

[13] Petričević, Ivana. „Women’s Rights in the Western Balkans in the Context of EU Integration: Institutional Mechanisms for Gender Mainstreaming.“ European Parliament.