Razvoj trgovinskih odnosa sa Kinom kao odraz ekonomskog napretka Srbije

Šta nam to podaci pokazuju

Analiza trgovinskih odnosa sa jednom trgovinskom silom poput Kine obično predstavlja kompleksan proces. Zbog tog sveopšte prihvaćenog uverenja, interpretacija statističkih podataka koja dolazi od zvaničnika se u većini slučajeva prenosi u medijima i usvaja u javnosti bez dalje kritičke procene. Međutim, u slučaju srpskog izvoza u Kinu stvari su prilično jednostavne za analizu i daju jasnu poruku – čega se pametan stidi, time se… (znate već ostatak). S tim u vezi, ideja ovog teksta je da objektivno i na bazi statističkih podataka ukaže na obeležja trgovinskih odnosa dve zemlje i time preispita utemeljenost izjava srpskih zvaničnika o impozantnom povećanju izvoza u Kinu i njegovoj vezi sa ekonomskim napretkom Srbije u protekloj deceniji.

Na početku, stoga, valja krenuti od razmatranja ukupne desetogodišnje trgovinske razmene Kine i Srbije koja je prikazana na grafikonu 1. Ono što se može primetiti jeste da je izvoz Srbije u ovu azijsku zemlju zaista povećan, ali samo uslovno. Ova uslovnost dolazi iz same suštine ovog povećanja jer kada se pogledaju apsolutne cifre jednostavnom matematikom se može izračunati da ništa povećano za mnogo puta daje ništa iliti poznato pravilo da množenje nulom i nema puno smisla. To potvrđuje sam podatak da iako povećan za mnogo puta, izvoz u Kinu prošle godine nije uspeo da dostigne ni punih 2% ukupnog srpskog izvoza. Dakle, ili je neko bežao sa časova matematike u trećem razredu osnovne škole ili je iskoristio jedan podatak zarad manipulacije javnosti, to ostaje čitaocima na prosuđivanje.

Dalje, treba biti objektivan i primetiti da je uvoz iz Kine u istom periodu takođe zabeležio rast i to dosta brže nego toliko spominjani izvoz. Posledično je zabeležen i rastući trgovinski deficit po prosečnoj godišnjoj stopi od 7% što predstavlja vrlo ozbiljan problem. Iako roba koja dolazi iz Kine ima izgrađenu konkurentsku prednost svuda u svetu, trgovinski deficit sa ovom zemljom je prošle godine dostigao čak 43% ukupnog srpskog deficita u trgovini sa svetom. Ovo je nimalo pozitivan podatak pa se ne treba puno hvaliti trgovinskim ,,uspesima’’ već zasući rukave i kreirati politike koje će doprineti ublažavanju ovog jako negativnog trenda.

Izvor: Republički zavod za statistiku *u hiljadama USD
Izvor: Republički zavod za statistiku *u hiljadama USD

No, ukoliko uzmemo u obzir da je za srpsku ekonomiju i jako skroman izvoz u Kinu značajan, kao i da retko koja ekonomija u svetu nema deficit u trgovini sa Kinom, nastavak analize trgovinskih odnosa dve zemlje je moguć i na još jednom, dubljem, nivou. S tim u vezi, osnovno pitanje na koje ovde tražimo odgovor jeste na koji način izvoz u Kinu odslikava ekonomski napredak srpske privrede u prošloj deceniji, kako se to često korelira u izjavama zvaničnika. Iako možda na prvi pogled kompleksan, odgovor na ovo pitanje je sadržan na grafikonu 2. Naime, pažljivim posmatranjem trendova i kompozicije izvoza može se doći do dve informacije – jedna je loša, a druga, još gora.

Izvor: Republički zavod za statistiku *u hiljadama USD
Izvor: Republički zavod za statistiku *u hiljadama USD

Da pođemo od uslovno rečeno manjeg problema: samo četiri proizvoda su činili okosnicu srpskog izvoza u posmatranom periodu – duvan, drvo, bakar i ruda bakra. Naime u prvih šest godina posmatranog perioda prerađeni duvan (cigarete) su diktirale tempo povećanja ukupnog srpskog izvoza u Kinu i činile njegov ubedljivo najveći deo. U narednom periodu od dve godine relativni i apsolutni značaj duvanskih proizvoda za srpski izvoz opada ali zajedno sa proizvodima od drveta (neobrađeno i prosto obrađeno) čine osnovu izvoza u ovu azijsku državu. Od 2019. godine se dešava eksplozija srpskog izvoza ali se ponovo sve svodi na jedan proizvod – u ovom slučaju bakar. Ovakav razvoj događaja nije slučajan jer ako se podsetimo krajem 2018. godine je dogovoreno strateško partnerstvo sa kineskim Zijinom za preuzimanje upravljanja i većinskog vlasništva u RTB Boru koji predstavlja najveći kompleks za proizvodnju i preradu bakra u Srbiji. Dakle, ona loša informacija je da celokupno povećanje izvoza dolazi isključivo od jednog proizvoda (bakra), kojeg pritom izvozi na kinesko tržište kompanija u većinskom vlasništvu kineskog investitora. Ovako postavljeni trgovinski odnosi posledično ostavljaju jako malo prostora za direktni pozitivan efekat na srpski budžet jer osim naplate rudne rente od iskopanog bakra malo šta se može pripisati kao doprinos budžetu koji dolazi od srpskog izvoza u Kinu.

Kada se pogleda kompozicija izvoza, onaj drugi, još porazniji podatak za privredni razvoj Srbije, jeste da je nivo obrade proizvoda koji se izvozi jako mali i da postoji trend da se još više smanjuje. Bakar koji se kopa i prerađuje u Boru ne dobija čak ni oblik žice, cevi, table ili folije već se izvozi u najprostijem obliku kao rafinisani bakar. Taj isti bakar kada stigne u Kinu prođe kroz još nekoliko faza obrade kako bi dobio dodatnu vrednost i završio kao deo na primer nekog mobilnog telefona, laptopa ili kućnog električnog aparata. Ako idemo dalje i kažemo da na primer prosečan mobilni telefon sadrži 15 grama bakra i da četvrtinu uvoza iz Kine spomenutog na početku teksta upravo dolazi iz grupe telekomunikacionih i drugih električnih aparata i opreme, postoji velika verovatnoća da izvezeni bakar ponovo završi u Srbiji, ali sada sa znatno većom vrednošću koja mu je dodata daljom preradom u Kini. To je samo jedan od prostih primera koji dočarava ekonomsku nerazvijenost jedne zemlje posmatrano kroz prizmu međunarodne trgovine. U ovom slučaju je jasno da je to Srbija.

Ako ste mislili da nema dalje i gore, ipak postoji – trend smanjenja obrade i dodavanja vrednosti izvoznim proizvodima. Od prerađenog duvana za koji je potrebna kolika tolika upotreba kapitala i rada da se sa njive dovede u oblik cigarete koja se prodaje dalje, preko drveta sa jako malom dodatom vrednošću u procesu prerade, došlo se do toga da se čak i učešće bakra smanjuje a raste izvoz rude bakra. Ovo je jako zabrinjavajući podatak jer je izvoz rude najprostiji mogući vid saradnje a u isto vreme i najnepovoljniji izvozni artikal koji jedna zemlja može izvozi. Izvozom rude se ostavlja jako malo  prostora za dodavanje vrednosti kroz upošljavanje lokalne radne snage i kapitala pa je i doprinos nacionalnoj privredi minimalan. Sve veći izvoz rude bakra je fenomen koji je započeo prošle godine i treba uzeti zaključak sa rezervom zbog malog vremenskog okvira ali se svakako sa ovim ne treba dičiti jer se ovakva kompozicija izvoza u svetskim udžbenicima postavlja kao primer izvoza jedne jako siromašne i nerazvijene zemlje.

Sve u svemu podaci o trgovinskoj razmeni neumoljivo otkrivaju da rast srpskog izvoza dolazi od izvoza ‚‚kineskog’’ bakra i da srpska ekonomija pokazuje jasan trend privrednog unazađivana u trgovinskim odnosima sa Kinom. Vrednost izvoza izražena u novcu je mala pa se može i donekle razumeti ovakva jednolična slika trgovinskih tokova između Srbije i Kine, ali se definitivno ne može i opravdati situacija u kojoj jedan proizvod na niskom nivou odrade diktira celokupan izvoz. Zbog toga je za srpske kreatore javnih politika svrsishodnije da ulože napore u osmišljavanje strategije za diversifikaciju i povećanje izvoza na ovo tržište sa ogromnim potencijalom umesto dosadašnjeg fokusa na objavljivanje populističkih izjava koje ne doprinose ničem drugom sem manipulaciji javnosti.

*Svi statistički podaci izneti u ovom tekstu su preuzeti iz baze podataka Republičkog zavoda za statistiku Republike Srbije a statistička jedinica Kina je posmatrana u svom punom obimu (kontinentalna Kina, Hongkong i Makao) zarad realnije predstave ekonomskih tokova.