Pristupni pregovori nisu isto što i članstvo u EU

U svojoj predizbornoj kampanji za izbore za Evropski parlament u Francuskoj u maju 2019. godine, Natali Loazo (Nathalie Loiseau), vodeća kandidatkinja Makronovog pokreta „Renesansa“ i bivša ministarka za evropske poslove, ponosno je izjavila da je lično blokirala proširenje EU prema Albaniji i Severnoj Makedoniji. Istog meseca, l’Obs, jedan od najčitanijih i najuticajnijih nedeljnika u Francuskoj, objavio je članak koji započinje sa konstatacijom da je „2012. godine EU obećala Srbiji da će pristupiti Uniji možda već do 2025,” pa potom nastavlja, ni na čije iznenađenje, sa prilično skeptičnim pogledom na proširenje na Zapadni Balkan.

Izjave ove vrste u vezi sa Zapadnim Balkanom, koje se pritom mogu zapaziti u velikom broju u javnom diskursu državama članica EU, zasnovane su na premisi da pregovaranje o članstvu u EU, ili čak započinjanje pristupnih pregovora, neposredno podrazumeva i članstvo u EU kao krajnji rezultat.

Zapravo, ovo je daleko od istine.

Svako ko je iole upoznat sa politikom proširenja EU na Zapadni Balkan takođe zna koliko je proces pristupanja kompleksan.

Za razliku od proširenja iz 2004. i 2007. godine, kada se EU pokazala spremnom da prihvati nove članice obećavši im članstvo, Unija je pažljivo birala svoje reči koje ukazuju na nivo obavezanosti prema Zapadnom Balkanu. Naime, na samitu u Solunu 2003. godine, regionu je obećana „… nedvosmislena podrška za evropsku perspektivu,“ dodajući da „brzina napretka zavisi od zemalja regiona.“ Slično tome, 15 godina kasnije, Komunikacija Evropske komisije o kredibilnom proširenju i pojačanom angažmanu EU sa Zapadnim Balkanom (tzv. „Strategija za Zapadni Balkan“) takođe propušta da neposredno pruži garancije za članstvo.

Umesto toga, u okviru ove Strategije se stalno insistira na tome da ishod pregovaračkog procesa zavisi od ispunjavanja kriterijuma za članstvo od strane država kandidata. Zaključci samita EU-Zapadni Balkan održanog u Sofiji 2018. godine, ponovo su potvrdili evropsku perspektivu regiona, ali bez ikakvog spominjanja reči „proširenje“. Na kraju krajeva, pravni okvir EU postavlja države članice EU kao „gospodare“ politike proširenja EU. U stvari, donošenje odluka u svakoj fazi procesa pridruživanja i pristupanja u EU zahteva jednoglasnost svih članica EU.

Ovo praktično znači da svaka država članica ima najmanje 70 prilika da zaustavi ili blokira pregovore o pristupanju (tokom otvaranja i zatvaranja svakog od 35 pregovaračkih poglavlja, prilikom odlučivanja o merilima za otvaranje poglavlja, prelaznim merilima i merilima za zatvaranje poglavlja, ili u vezi sa mogućim aktiviranjem „klauzule o ravnoteži“ – u slučaju nazadovanja u poglavljima 23 i 24, između ostalog). Pomnožite ovaj broj sa 28 država članica. Kao rezultat toga, ispostavlja se da i u teoriji i u praksi, države članice imaju oko 2.000 različitih prilika da blokiraju pregovarački proces za pristupanje EU.

Donosioci odluka iz država članica EU takođe treba da budu upoznati sa mehanizmima politike proširenja EU. U stvari, sigurna sam da jesu, što se može videti i u gorenavedenoj izjavi gospođe Loazo. Ipak, neobično je to što isti ti akteri potcenjuju posledice koje mogu proisteći usled pojednostavljivanja ovako kompleksnog procesa kao što je politika proširenja.

To je posebno je relevantno u svetlu pristupa prema Severnoj Makedoniji, sa kojom su pregovori o pristupanju sa EU opet odloženi. EU nije obećala ovoj državi da će pristupiti Uniji: međutim, dato joj je obećanje da će se pregovori otvoriti onda kada se određeni uslovi ispune. Ipak, godinu dana kasnije se pokazalo da, uprkos tome što je Severna Makedonija uspešno ispunila uslove za otvaranje pristupnih pregovora, pojedine države članice EU nisu bile spremne da se drže svog dela dogovora, u strahu od pritiska domaće javnosti.

Iako su mnoge kolege iz ekspertskih i akademskih krugova predstavile dobre argumente o tome zašto i kako bi troškovi negativne odluke o otvaranju pregovora bili veći od koristi od suočavanjem sa domaćim problemima, želela bih da zastanemo na trenutak i da se zapitamo: da li bismo danas bili ovde da su odgovorne političke elite koristile činjenice prilikom formulisanja stavova o proširenju na Zapadni Balkan? Da li bi neke države EU manje oklevale da pristanju na otvaranje pristupnih pregovora sa državama kandidatima koje su ispunile sve neophodne uslove, da su njihova javnost i donosioci odluka primili k znanju koliko je dug i težak put između otvaranja pristupnih pregovora i konačnog članstva?

Možemo samo da nagađamo, ali bih se kladila da bi situacija u tom slučaju bila veoma drugačija. Zapravo, na primeru Srbije, osećam da smo izgubili dosta našeg pro-evropskog zamaha u periodu između 2012. – kada je Srbija postala država kandidat za članstvo u EU – i 2014., kada su otpočeli pregovori o pristupanju – zbog činjenice da je Unija de facto dala primat rešavanju kosovskog pitanja u odnosu na sve druge kriterijume za članstvo, što je rezultiralo u nekoliko uzastopnih odlaganja otvaranja pristupnih pregovora.

Ono što sada možemo da uradimo jeste da utvrdimo ko su odgovorni akteri za komuniciranje činjenica i pogrešnih tumačenja politike proširenja EU. Verujem da mnoge strane imaju određeni stepen uloge i odgovornosti u ovoj priči. Evropska komisija bi mogla da pojača interakciju sa državama članicama EU u tom smislu, tako što bi učestvovala na sednicama nacionalnih parlamenata kada se o tim pitanjima raspravlja, kako bi, na primer, pružila objašnjenja i dala odgovore na pitanja poslanika. Štaviše, Evropska komisija i države članice EU treba da obnove međusobno poverenje kada je u pitanju prikupljanje informacija o ispunjavanju kriterijuma u ​​državama koje teže da pristupe EU. Državni zvaničnici u članicama EU treba da zasnivaju svoje stavove prema proširenju ka Zapadnom Balkanu na osnovu adekvatnih informacija. Ovo je neki minimum koji bi se mogao očekivati od pro-EU orijentisanih političara koji navodno podržavaju evropske vrednosti, umesto da pribegavaju opasnoj igri rečima i emocijama. Istaknuti nezavisni i nepristrasni mediji takođe treba da izveštavaju o takvim pitanjima na profesionalan način koji bi bio zasnovan na činjenicama.

Stoga, kada se radi o proširenju na Zapadni Balkan, pozivam EU da krene da nazivaju stvari pravim imenom. Ovo bi omogućilo Uniji da deluje na odgovoran način, čime bi se kreirala doslednost prilikom primene politike uslovljavanja i ispunjavanja sopstvenih obaveza.